Strip - Od masovne kulture do elitizma

Zovu ga devetom umjetnošću, zarazom koja se zaradi u djetinjstvu i ne možeš je se riješiti cijeli život. Na stripu su odrasle generacije od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća. Klinci su se odricali džeparca za užinu (obično si strip mogao kupiti za cijenu dvije užine), ‘džorala’ su se izdanja u kvartovima, popularna skloništa punila su se junacima – Alanom Fordom, Zagorom, Mr. Noom, Martijem Misterijom, Dylanom Dogom itd.

Strip je bio masovna pojava na koju nitko nije bio imun. A onda je sve u jednom trenutku stalo. Došle su nezahvalne 90-e i rat. S tržišta su preko noći nestali izdavači i o stripu više nitko nije previše razmišljao. Međutim, ta deveta umjetnost nije nestala, samo se na neko vrijeme sakrila.
Danas mnoge industrije vuku korijene iz stripa (marketinška, filmska, dizajnerska, tržište igrica) i on se više ne smatra šundom i dječjom literaturom. Stripovi dobivaju književne nagrade, a crtači imaju priznat status. U svijetu nema baš mnogo zemalja koje se mogu pohvaliti kvalitetnim i priznatim autorima stripa kao Hrvatska (od pokojnog Maurovića, Neugebauera, Devlića, Kordeja, Žeželja, Macana, Biukovića, Matakovića do Talajića, Sudžuke, Parlova i još mnogih). Svaki je prema specifičnom načinu crtanja prepoznatljiv u svijetu.  

Festivali stripa
Danas se ta masovna pojava preobrazila u tržište luksuza. Strip se sveo na jednu nišu kolekcionarske publike koja je izbirljiva i zahtjevna. Ta publika cijeni kvalitetu sadržaja, ali i estetiku, voli dobar crtež, dizajn i prijelom te želi dugotrajno posjedovati takva izdanja. Strip se, uz iznimku još popularnih kiosk-izdanja junaka, odmetnuo u elitizam kakav si mogu priuštiti samo rijetki jer izdanja kakva viđamo na sajmovima stoje između 100 i 250 kuna. Na hrvatskom tržištu postoji nekoliko odličnih izdavača; sve što u svijetu vrijedi, kod nas izađe prije ili poslije, a najpopularnije su američka, francuska, belgijska i talijanska škola. Razvilo se i tržište strip-knjižara, kojih je tri u Zagrebu i jedna u Đakovu. Imamo i dva festivala stripa na godinu (nedavno održani Crtani romani šou u Zagrebu i Makarska strip festival) koja svake godine bilježe sve više posjetitelja.
Na prvi pogled čini se da strip-scena cvjeta, no to nije točno. Strip-revije na području Jugoslavije gasile su se ako su imale ispod 25 tisuća prodanih primjeraka, a danas može biti sretan izdavač koji na malom tržištu kao što je hrvatsko uspije s nakladom od tri tisuće primjeraka. Jedan od najcjenjenijih u Hrvatskoj jest Fibra, koja je postala sinonim za nešto drukčije.
– Generacije koje su 70-ih i 80-ih odrasle na stripu spoznale  su u jednom trenutku da za njih više nema ponude na tržištu. Kao djeca i tinejdžeri gutali smo Zagora i Dylana Doga, no u jednom smo ih trenutku prerasli i trebalo nam je nešto ozbiljnije. Svoje interese nismo tada mogli zadovoljiti jer profesionalni izdavači nisu u ponudi imali stripove za odrasle. Tako su fanovi zapravo postali izdavači – ispričao je Marko Šunjić, vlasnik Fibre koja se smatra glavnom izdavačkom kućom za luksuzna i kvalitetna izdanja stripova.
Šunjić je po struci informatičar, odnosno programer, od čega i danas živi, a Fibra mu je svojevrstan hobi.  – Nakon duge stanke vratio sam se stripu i oduševio se moći tog medija. Proučavao sam razna talijanska, francuska, japanska izdanja, posjećivao festivale, naručivao stripove na internetu i shvatio koliko se toga nudi na globalnom tržištu. To sam prije gotovo deset godina želio podijeliti s drugima i ta izdanja vidjeti na hrvatskom jeziku – govori Šunjić, dodajući da je izdavao one stripove koje je i sâm htio čitati, urednički izbor provodio je s malo razmišljanja i mnogo emocija. Imao je pritom osjećaj slobode jer od stripa nije zarađivao kruh. Volonterski pristup pokazao se jedinim mogućim u toj industriji.

Male naklade
Osim Fibre na hrvatskom tržištu postoji još nekoliko izdavača kao što su Libellus, Strip agent i Bookglobe, no oni uglavnom izdaju kiosk-izdanja, koja imaju veću komercijalnu i financijsku važnost od Fibre. Do sada je Fibra objavila 350 naslova u prosječnoj nakladi od petsto primjeraka, a prosječni čitatelj njezinih crtanih romana muškarac je iznad trideset godina, s time da, kaže Šunjić, u posljednje vrijeme sve više raste interes ženske publike za strip-literaturu.

– Žene i inače čitaju više od muškaraca, ali nikad se nisu smatrale strip-publikom. Danas se na sajmovima stripa pojavljuje mnogo žena koje ne zanima crtani roman s akcijskim prikazom junaka, već izdanja koja obrađuju intimne svjetove i univerzalne priče koje ih emotivno uključuju. To su, recimo, popularni crtani roman ‘Perzepolis’, koji je najprije bio strip, a tek nakon toga snimio se kultni animirani film, ili ‘Svagdanja borba’ – ističe Šunjić. Najpoznatiji su Fibrini naslovi ‘Maus’, koji je dobio Pulitzerovu nagradu, ‘Čuvari’, ‘Sandman’, ‘Eternaut’ itd. Sve su to grafičke novele, književna djela u obliku stripa.
Mnogi smatraju da je dvjesto kuna previše novca za jedan strip, ali Šunjić tvrdi da, s obzirom na broj stranica, to nije mnogo. Usporedio je stripove s knjigama.
 – Knjige se slabo prodaju jer su skupe, a skupe su jer se tiskaju u malim nakladama. Naklade su pak male jer se slabo prodaju. Primjerice, ‘Alan Ford’, sinonim za strip, stoji 14 kuna i ima nakladu od dvije tisuće primjeraka. Kako onda očekivati da će se prestižna izdanja prodavati u više primjeraka? Bio bih sretan kad bi se moji stripovi prodavali za trećinu cijene, no tržišno je to neodrživo – tvrdi Šunjić.

Hrvati u zaostatku
Crtane romane kakve izdaje Fibra uglavnom prodaju velike knjižare poput Algoritma ili Profila ili pak strip-knjižare. Trenutačno poslovanje knjižara vrlo je loše, većina ih je u ozbiljnim problemima i često ne plaćaju izdavače unatoč visokim maržama. Strip-knjižare u malo su boljoj situaciji, no i one su teško podnijele teret krize, nekima se kao rezultat pada potražnje prepolovio promet.
Mnogi žale za time što više nemamo pravog autorskog stripa. Najveća hrvatska imena među crtačima posljednjih 10 do 15 godina rade u inozemstvu, uglavnom za američke izdavače. Autori poput Kordeja, Ribića, Parlova, Sudžuke, Talajića na stranim su tržištima jako cijenjeni, no crtaju prema tuđim scenarijima, kao što je slučaj s američkim Marvelom. Crtači na drugim tržištima po stranici navodno dobivaju nekoliko stotina dolara; ako prosječan strip ima od 20 do 30 stranica, nije teško zaključiti da nema baš mnogo mogućnosti financiranja njihova rada u Hrvatskoj. To bi eventualno mogli novinski izdavači, no oni su sami u problemima i da bi im se takvo što isplatilo, morali bi imati goleme naklade.
U Jugoslaviji je na tjedan izlazilo barem pet revija posvećenih stripu, uza stripove koji su izlazili zasebno. Od strip-junaka iz mladosti koji se još mogu naći na kioscima ostali su Alan Ford, Zagor, Corto Maltese, Asterix, Talični Tom, Tex i sl. Produkcija dječjeg stripa također nije ni blizu nekadašnjoj: tržište se svelo na nekoliko časopisa kao što su nekadašnja perjanica dječjeg stripa ‘Modra Lasta’ ili ‘Radost’. Naravno, tu su i superjunaci poput Spidermana ili oni koji se produciraju na valovima filmskih ‘blockbustera’.

I digitalno – naravno
S obzirom na situaciju u izdavaštvu i knjižarstvu može se očekivati da će se izdavači sve više fokusirati na web-trgovine i digitalna izdanja. Za razliku od nekih drugih zemalja i nekih drugih tržišta kao što su glazba i film, u Hrvatskoj digitalna izdanja stripova još nisu uzela maha, a u SAD-u, primjerice, digitalni strip uzima sve veći postotak tržišta. U Americi se jedna sveska, u kojoj se jedna epizoda prikazuje na 22 stranice, naplaćuje tri dolara. Ako strip ima šest nastavaka, njegov format knjige naplaćuje se dvadeset dolara. Teži se tome da se cijena digitalnog izdanja izjednači s tiskanim. Međutim, strip je specifičan medij i njegov je fizički oblik nezamjenjiv jer je kvaliteta crteža ključna, a mediji poput tableta teško mogu prikazati stranicu stripa u svoj njegovoj veličini i ljepoti. Uz to, ljudi nisu naviknuti plaćati digitalni sadržaj, već se služe piratskim kanalima i besplatno preuzimaju izdanja.
Iako su zlatne godine stripa u Hrvatskoj ostale u prošlom stoljeću, a njega zamijenili neki drugi oblici zabave, scena crtanih romana na neki je način opstala. Koliko god crtači bili teški i tašti, a izdavači i distributeri gramzivi, i koliko god se u toj maloj niši igrači na tržištu prepirali, uvijek će postojati publika koja će, kupujući stripove, kupovati svoju mladost.