Tamara Domljanović i Nina Hren: Tete kuhaju po kućama

Naša je priča počela s kamionom-kuhinjom zamišljenim ponajprije za dostavu kuhane hrane na snimanja na setu. Dakle, riječ je o mobilnoj kuhinji koja može nahraniti maksimalno 250 osoba, s time da nam je dosadašnji maksimum bio 160 obroka.

razgovarala Sandra Babić 

Kad biste zatvorili oči i pustili mašti na volju vjerojatno biste zamislili da se iza sintagme ‘tete kuhaju’ kriju punije gospođe s klasičnim, bijelim pregačama, one koje će vas nutkati dokle god ne ispraznite tanjur finog, domaćeg  jela i poslužiti novo, pa čak i ako ste im uputili onaj ‘hvala, ne mogu’ pogled. Ove ‘naše’ tete, međutim, daleko su od spomenute slike. Nina Hren i Tamara Domljanović mlade su i moderne poduzetnice, vlasnice tvrtke ‘Tete kuhaju’ koje u svojoj mobilnoj kuhinji putuju do mjesta gdje planirate proslavu svoje diplome, dječjeg rođendana, krstitki, karmina, festivala, zabave ili filmskog snimanja... One odlože svoj blackberry, navuku kutu i bace se na pripremanje i posluživanje ukusnih jela s, kao što kažu, ‘maštovitim twistom’. Nina i Tamara podijelile su s nama detalje svoga neobičnog koncepta te progovorile o tome što im je poduzetnički iskorak donio u ovim recesijskim godinama.

* Opišite nam kako točno izgleda to što vi radite?
Tamara: - Naša je priča počela s kamionom-kuhinjom zamišljenim ponajprije za dostavu kuhane hrane na snimanja na setu. Dakle, riječ je o mobilnoj kuhinji koja može nahraniti maksimalno 250 osoba, s time da nam je dosadašnji maksimum bio 160 obroka. Kad pripremamo hranu za zabave, festivale ili neka ‘outdoor’ događanja kuhamo u kamionu, a ako je riječ o kućnim zabavama dolazimo doma. Odnedavno smo uvele i uslugu kuhanja na dječjim rođendanima na kojima pripremamo hranu kroz igru zajedno s djecom. Ukratko, kamion je startna pozicija od koje smo se počele širiti.

Nina: - Sve ostalo odvija se u dogovoru s klijentom. On odlučuje želi li da koristimo njihovu opremu ili našu, hoćemo li hranu pripremati na licu mjesta ili ju donositi. Naravno, pritom nije riječ o klasičnom cateringu.  

* Kad kuhate na licu mjesta mogli bi vas doživjeti kao dodatne gošće.
Nina: - Da, da... Naš je poklik ‘we love to party’!

Tamara: - Drugačije se ne bismo stigle zabavljati. Moramo spojiti ugodno s korisnim.

Nina: - Čuješ ono: ‘Evo onih dviju s kašetama’ (smijeh).

Tamara: - Još i djecu zabavljamo.

Nina: - I počistimo za njima.

* Pa ispada da ste vi i vrtićke tete.

Tamara: - Kad radimo s djecom stvar ima i taj edukativni moment. Djeci je fora kuhati, a mi ih učimo kako je važno zdravo jesti, to na kraju i radimo svakodnevno kod kuće. To je nova dimenzija naše usluge i nadamo se da će se pokazati uspješnom.

Nina: - Bilo bi super kad bismo imale svoj prostor, ali zasad to i ovako funkcionira.

Tamara: - Nismo raspolagale s velikim početnim kapitalom da bismo mogle odmah otvoriti nešto toga tipa.

* A prva  vam je ideja bila otvoriti vlastiti restoran?

Nina: - Htjele smo otvoriti 'Ćušpajz-bar' s hranom na žlicu. Otvorile smo obrt, počele smišljati financijski plan i shvatile da nam je tada bilo prerizično upustiti se u veliki kredit, a i bile smo bez ugostiteljskog iskustva.

Tamara: - Početak godine, doduše, i nije bio dobar tajming za otvaranje restorana.

* Nije li kamion velika investicija?

Nina: - Dobili smo ga u naslijeđe od mog oca koji je radio u filmskim produkcijama. Mi smo uletjele i napravile novu priču. Dakle, kamion može opsluživati i produkcije ali i ovo.

Tamara: - Snimanja su se počela seliti na financijski isplativija područja, raditi koprodukcije, pa zato taj biznis nije ostvarivao prihode kao prije. Početkom ove godine nas je malo i kriza pogurala da napravimo nešto.

Nina: - A htjele smo kuhati!

Tamara: - I sjetile se! Pa mi imamo kamion-kuhinju!

* Što ste radile prije toga?

Tamara: - Radila sam u udruženju arhitekata, a kako je profesija pogođena krizom shvatila sam da to ne vodi nikamo i zajedno s kolegicom počela 'kuhati' ideju; na kraju se sve nekako poklopilo... To je to!

Nina: - A ja sam radila kao stilistica, u međuvremenu ostala trudna, otišla na porodiljni i više se nisam imala kamo vratiti. Sve je bilo nesigurno.

- Gdje ste se upoznale?

Nina: - Ma, zapravo se dogodilo da su nam se profesionalni putovi stalno susretali.

Tamara: - Radile smo zajedno u medijima, najprije u izdavaštvu, sprijateljile smo se i shvatile da imamo mnogo toga zajedničkog.

Nina: - Super se slažemo. Toleriramo si loše dane. Pogotovo u kuhinju... Kad počne udaranje loncima...

Tamara: - Dobro je da kod nas ništa ne ostane u zraku. Ništa nije ispod tepiha. S druge strane tipovi smo koji se nadopunjuju. Recimo, Nina uvijek zadrži osmijeh na licu, a ja znam biti i stroga (smijeh).

Nina: - Tamara ima crtu za marketing i financije.

* Znači, Tamara slaže ponude, a Nina se smije...

Tamara: - Uostalom, i mlađa je (smijeh). Može više nositi.

Nina: - Vjerujte, taj je posao čista fizikalija.

Tamara: - Nakon prvih nekoliko obavljenih poslova pitale smo se je li nam to zaista potrebno. Našli smo gospođu koja nam pomaže u kuhinji. Spašava nas.

Nina: - Teško je i naći nekoga tko bi to htio raditi. Ipak je tu 80 posto fizičkog posla, a tek je ostatak kreativa.

Tamara: - Taj je ostatak igra. Zbilja je zabavno.

Nina: - Ma ja to nikad ne bih mijenjala za uredski posao.

Tamara: - Ja se ne mogu zamisliti u tome.

* Kako uspijevati 'hendlati' obitelj? Obje ste majke.

Tamara: - Nemam pojma (smijeh)!

Nina: - Uvijek netko uleti. Zasad nam stvarno dobro ide.

Tamara: - Posloži se, jer to ipak nije posao koji se radi svaki dan. Mislim, kad se radi, onda odvalimo, ali nemamo radno vrijeme od devet do pet.

- U svakom slučaju dosta je riskantno uletjeti u samostalni biznis. Pogotovo takav. 

Tamara: - Treba razmišljati pozitivno, jer uvijek postoji neko rješenje. Moraš pokušati. Dobro, mi smo imale i malo sreće. Imamo još i neke ciljeve, poput malog restorana. Zadržale bi kamion, naravno.

* Kulinarstvo je trend u Hrvatskoj, ali treba naći neku nišu. Izgleda da ste imale dobar nos za nešto novo. Eksperimentirate li i u hrani koju nudite?

Nina: - Više-manje sve je sezonski, a naš se koncept svodi na to da poznatu, tradicionalnu hranu pripremamo na svoj način.

Tamara: - Dogode se iznimke, tako smo za jedno vjenčanje pripremile chicken tandoori, indijsko jelo, i vrlo je brzo je nestalo. Sve je to neki miks, ali, opet, osnova nam je tradicija mediteranskog bazena od Portugala do Libanona - jednostavna jela pripremljena s maštom –  prije je to neka vrsta ‘real food’ koncept.

Nina: - Pri nabavi nastojimo zadržati određenu razinu. Tako, primjerice, kupujemo svježu hranu na placu, hrvatske proizvode kad god možemo, a cjelokupna nam ponuda ovisi o sezoni. Želimo i moramo držati kvalitetu.

* Odakle ljubav prema kuhinji? Nina, ti si to vjerojatno naslijedila od oca.

Nina: - Moj je otac, doduše, završio filmsku produkciju, ali je zavolio ovaj tip posla. Od njega sam naslijedila strast za kuhanjem.

Tamara: - Voljela sam kuhati od malih nogu, još kao klinka. Ipak se možda prijelomni trenutak dogodio u trećemu srednje kad sam otputovala u Italiju učiti jezik. Živjela sam kod neke grofice i kod nje sam učila kuhati, eksperimentirala, čitala kuharice. Nakon povratka zaredala su druženja uz jelo i tako se to nastavilo.

* Jeste ikad mislili da ćete se time profesionalno baviti?

Nina: - Ja, jesam. U glavi mi je uvijek bilo: moda ili kuhanje.

Tamara: - Ljubav te veže uz kuhinju, praksa usavrši, ali ne treba zaboraviti i formalno znanje. Nama to nedostaje i zato smo se odlučile pohađati školicu.

Nina: - Ništa ne može zamijeniti to kad ti neki vrhunski 'chef' otkrije tajne pripreme.

* Koje vam je jelo najdraže?

Nina: - Nema toga što ja ne jedem.

Tamara: - Ovisi o sezoni. Sve volimo kuhati. Jedino što ne volimo pohanje. Dobro, frigana ribica je neizbježna, ipak sam ja morsko biće. Ma svaka hrana sa svježim, fino pripremljenim namirnicama je ukusna. Ne znam što najviše volim. Ali znam što ne volim. Tripice.

Nina: - Ja volim tripice.

Tamara: I mislim da ne bih mogla jesti skakavce...

Nina: - I to ćeš, bogme kad odemo na neko gastroputovanje zacijelo barem probati kao i neko jelo tipa crvića s alfa-alfa klicama (smijeh).

Tamara: - U pravu si. Svemu treba pružiti priliku.

* Jeste li baveći se tim poslom otkrile što vole jesti Hrvati? Kakvi su oni za stolom?

Tamara: - Meso!

Nina: - I laž je da žene jedu manje.

Tamara: - No, ljudi vole probati nešto novo i drugačije.

* Jeste li imale i neobičnijih zahtjeva ili ima li nešto što ne biste radile?

Nina: - Za jedno su nas vjenčanje tražili kompletnu azijsku kuhinju što smo odbile, jer naprosto je teško nabaviti namirnice, a i nije to samo napraviti sushi i wok, ima bezbroj njihovih jela. A i smiješno su reagirali na jednoj svadbi kad smo poslužili janjeći but punjen kruhom, maslinama, inćunima i začinima - čudili su se gdje je ražanj (smijeh).

Tamara: - Možda bi bilo super imati u kamionu i ražanj.

Nina: - Bilo bi sjajno imati ražanj (smijeh). Priređivale bismo sve specijalitete osim junk-fooda, jer ipak, prije svega, zagovaramo zdrave obroke.

Tamara: - Recimo, najobičniji pire je itekako dobar ako imaš dobar krumpir, a radiš ga s maslacem i mlijekom. Dakle, nije uopće pitanje složenosti pripreme, već kvalitete namirnica – stvarna hrana.

* Gdje vi volite jesti?

Tamara: - Mi volimo mala, intimna mjesta s nepretencioznim menijem koji se mijenja sezonski.

Nina: - Recimo, Prasac je mjesto koje volimo, ali nikako da se poklope slobodno vrijeme i slobodno mjesto.

Tamara: Uh, da, filet brancina sa svinjskim nogicama, to uvijek spominjem. Tako jednostavno i tako fino. Međutim, za to treba znanja i iskustva, katkad je potrebno da ti netko pokaže točno određene tehnike. Možeš bit samouk do neke mjere ali je prijenos znanja ključan za napredak.

* Što je s kolačima? Stalno govorimo o konkretnim jelima.

Tamara: - Kod kolača treba vježbe i treba poštovati točno sve što je propisano u receptu. Tu nema eksperimentiranja. Ipak, znamo napraviti sjajne stvari i nadamo se da ćemo naučiti još više. Ni jedna ni druga nismo baš 'od slatkog’ pa je valjda to i razlog pomanjkanja receptura.

Nina: - Pa da, one ‘osnovne’ kolače super pripremamo.

Tamara: - Recimo, uvijek možemo napraviti ‘tortu od sira’ i onda svi još traže recept (smijeh)!

* Jeste li se ostvarile kao suvremene žene u tom, recimo, 'old school' biznisu žene i kuhinje?

Tamara: - Još moramo mnogo toga naučiti, ali smo se našle.

Nina:-  Ostvarile smo se.

Tamara: - Mi određujemo što radimo i kad radimo, nitko nam se ne miješa u posao.

Nina: - Zato i jesmo zajedno. Da bismo se nadopunjavale.

- Sretne ste?
Nina i Tamara: Da! Jesmo!