Nastala prema drugom dijelu trilogije Mate Matišića, ‘Žena bez tijela’ u režiji Božidara Violića u jednoj sudbini tematizira psihologiju ratnog zločina
Novi naslov Zagrebačkog kazališta mladih ‘Žena bez tijela’ jedan je od onih koji će, zasigurno, dulje ostati na repertoaru. Riječ je o tekstu Mate Matišića, drugom dijelu njegove posmrtne trilogije koja tematizira samoubojstva branitelja Domovinskog rata. Ta je predstava vrlo primljiva za gledatelje zbog strukture dramskog teksta, vješta razvoj radnje i priče te promišljene i nenametljive režija Božidara Violića. Traume koje su mnogi doživljavali tijekom Domovinskog rata neke su dovele do samoubojstava, neki su pak navodno nastavili normalno živjeti. Predstava odlično objašnjava zašto se događaju ta samoubojstava o kojima se javno mnogo govori.
Tematizira psihologiju ratnog zločina, skupne odgovornosti, a ponajviše slučajeve onih koji su posredno sudjelovali, odnosno nisu učinili ništa da se ti zločini ne dogode. Ti ljudi nose golem teret krivnje i šutnje koju zbog kolektivne odgovornosti i neke čudne vrste obvezujuće kolegijalnosti prema kolegama suborcima koji su sudjelovali u zločinu.
Protagonist drame Martin, umirovljeni je branitelj, još mlad, koji je imao i psihičkih tegoba. S vremenom je dobio i rak i u trenutku početka drame ostalo mu je nekoliko mjeseci života. Potražio je svoju žrtvu, ženu koja sad radi kao prostitutka, a koju su njegovi kolege silovali u ratu. On ju je držao dok su to činili i nije ništa poduzeo da ih spriječi. Ona, naravno, nije bila kriva, osim što je bila žena četničkog vojvode, kojeg su također ubili... Da ne otkrivamo cijelu fabulu, koja je i dramaturški i psihološki vješto provedena pa se svi detalji doznaju tek pri kraju drame, relativizira strane i nacionalnu pripadnost te tematizira naslijeđe rata, koje zasigurno imaju obje strane.
Martin je svjestan krivnje, ne potiskuje ju, zato je utjelovljenje naličja onih koji su ‘nastavili dalje’ i nose ordenje heroja... Njegovu plemenitu namjeru, da se tom ženom vjenča da bi nakon njegove smrti dobila mirovinu i tako bar malo olakša savjest, spriječe njegovi suborci koji ga ucjenjuju ubojstvom te žene. U takvim okolnostima, s obzirom na to da je ionako neizlječivo bolestan, odlučuje počiniti samoubojstvo...Stravična tematika preko likova drame portretira i njegovu majku i kolege suborce, sve krivce i kolateralne žrtve rata. Ansambl ZKM-a, uz vrlo dobre interpretacije, s Jasminom Telalovićem kao Martinom, Ksenijom Marinković kao Emom, ženom bez tijela, te Doris Šarić Kukuljicom u ulozi Marije, njegove majke, ostvario je predstavu koja pomno razrađuje i osvjetljava temu o kojoj se mnogo raspravlja te ponajviše groznim sadržajem govori o strahotama svakog rata.