Prema legendi plemena iz amazonske prašume, Mayantu je, za razliku od svih ostalih, jedini dobar šumski duh. Mayantu pomaže ljudima koji se izgube u prašumi, ali samo onima koji imaju dobre namjere.
S takvim namjerama Ana Borović, mlada poduzetnica iz Zagreba, krenula je s backpack ruksakom na leđima na proputovanje Južnom Amerikom. Planirala je putovati tri mjeseca. Ostala je tri godine. Boravak u Amazoni zauvijek joj je promijenio životni smjer kretanja. Nije mogla niti predvidjeti da će postati rendžerica, učiteljica, borac protiv krivolova, a najmanje da će se u Zagreb vratiti kao poslovna žena.
S obzirom na to da je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu magistrirala Znanost o okolišu, zaposlila se kao volonterka u Nacionalnom parku u Patagoniji kao rendžerica. Posao joj se jako svidio i tražila je sličan u drugim krajevima Južne Amerike. Tako je dospjela u Amazonu, gdje je tri tjedna trebala upravljati prirodnim rezervatom Tapiche, međutim, tada je upoznala koncept održive žetve (wild harvest), koji ju je motivirao da počne ozbiljnije razmišljati o plasiraju ekoloških ulja iz Amazone u Europu. Projekt vode voditelj rezervata, Brazilac Katoo i Amerikanac William Park, osnivač organizacije Acate koja pomaže plemenskim zajednicama. Park je i vlasnik tvrtke Eco Ola koja se bavi trgovinom i distribucijom održivih proizvoda iz Amazone. Tvrtka je do sada distribuirala proizvode na teritoriju SAD-a i Latinske Amerike, a sada zahvaljujući Ani i u Europu. A prva stanica je Hrvatska.
Pod pojmom održive žetve podrazumijeva se to da ništa ne sadi već se ručno ubire samoniklo bilje.
- U projektu održive žetve surađujemo s tri plemena: Matsés, Kokama i Ashurar. Matses je izolirano pleme od zapadnjačkog utjecaja, koje je napisalo prvu enciklopediju medicinskog bilja na svom, istoimenom, jeziku. Pleme je u šumi označilo svoj teritorij i nitko ih ne dira – priča Ana.
Objasnila je kako Europa ima puno stroža pravila vezana za uvoz proizvoda koji se mogu definirati i kao prehrambeni i kao kozmetički, tako da je komunikacija s nadležnim institucijama trajala gotovo godinu dana, i to u uvjetima gdje se, pri pojavi prvih kapi kiše, gubi signal za internet i gdje je jedino komunikacijsko sredstvo satelitski telefon.
- Najbrže i najkorisnije informacije o uvjetima za uvoz dobila sam, ne od hrvatske nego od Irske agencije za hranu FSAI. Od njih sam u jednom danu saznala više nego kroz višemjesečnu prepisku s hrvatskim Ministarstvom zdravstva – tvrdi Ana.
Da bi se žetva nazvala održivom moraju se poštivati šume, a a poštivanje prava djece dio je ‘fair trade’ trgovine koju zastupa Acate organizacija.. Drveće se ne sijeće. Raste u močvarama i žetva se radi dva put godišnje, kada je dobar vodostaj. Tada seljani s kanuima ulaze u močvaru i penju se po drveću. Nakon što prikupe plodove, očiste ih, osuše na suncu, a tada bijelci preuzimaju logistiku. Skupljaju vreće od plemena do plemena i odvoze žetvu u grad na hladno prešanje ulja. Količina koju plemena smiju brati je neograničena, kao i teritorij Amazone.
- To je jedini legalan i bezopasan posao kojeg plemena mogu raditi. Inače im preostaje rad u drvnoj industriji koja je u Amazoni ilegalna i nemilosrdna te krši ljudska prava ili pak lov na egzotične životinje. Pod pritiskom 'brže-više-lakše' ljudi sijeku palme kako bi ubrali plod unatoč činjenici da glavni proizvod nije drvo. Samo za potrebe grada Iquitos, mjesečno se posiječe tisuću palmi. No plemena zbog siromaštva prihvaćaju sve – nastavlja Ana.
Svoj obrt Mayantu otvorila je u Hrvatskoj prije godinu dana. Za ovaj svoj prvi poslovni poduhvat iskoristila je potporu za samozapošljavanje te se zadužila kod nekih poslovnih ljudi kojima se svidjela amazonska priča. Kada je sve papirnato bilo spremno, putem špeditera uvezla je prve količine sva tri ulja i krenula u akciju ugovaranja poslova s trgovinama. Međutim, pokazalo se da su usmena predaja i direktna prodaja na vlastitim predavanjima o Amazoni, puno više urodili plodom. Kupci su nakon ispričane priče željeli postati njezin dio i na taj način podržati praksu održive žetve. U jednom hostelu u Peruu Ana je upoznala mladu putnicu, također iz Zagreba, Lorenu Konjević s kojom je pri povratku u Zagreb počela surađivati. Lorena je osjetila 'okus Amazone' pa je Ani počela pomagati u procesu plasiranja ulja na tržište.
Najzanimljiviji dio priče ove 'Amazonke' je taj što ona ne želi stati samo na trgovini i uvozu već u Hrvatskoj želi pokrenuti proizvodnju koja će amazonska ulja udružiti s mediteranskim biljem, kako bi se podržale i hrvatske proizvodne kulture. Obratio joj se nedavno jedan profesor s Prehrambeno-biološkog fakulteta koji je zainteresiran za proizvodne mogućnosti Sancha Inchi ulja. Želi ga 'gurnuti' u znanost da se dokaže što je kod tog ulja toliko posebno i efikasno i potom spojiti s mediteranskim biljem. Imala je nedavno i sastanak s jednom zubaricom koja inače putuje u misije i siromašne zajednice diljem svijeta, a zainteresirana je za korištenje Zmajeve krvi u liječenju paradentoze.
- Eco Ola će takve projekte podržati, ali pod uvjetom da se zadrži praksa održive žetve – zaključuje Ana.
Ana se duboko 'ukorijenila' u plemensku zajednicu, s kojom je surađivala na više načina.
- U jednom razdoblju štrajk učitelja u školama trajao je četiri mjeseca. Tako sam počela na španjolskom držati djeci predavanja iz engleskog, matematike i biologije, učila sam ih kako koristiti Internet i sl. Uspjeli smo i dogovoriti donaciju školskog pribora. S dva dječaka sam čak živjela jer su bili žrtve obiteljskog nasilja i silovanja, plaćali smo im školovanje i moram reći da sam sa svim tim klincima ostala do danas u kontaktu. Razvili smo neki poseban odnos – priča Ana.
Što se tiče samih uvjeta života u Amazoni, kao veće nedostatke spomenula je hranu, čiji je izbor vrlo ograničen i podrazumijeva svakodnevno jedenje riječne ribe, voća i povrća. Zvuči vrlo zdravo, ali zapadnjačkom želucu možda malo monotono. Kupa se u kišnici, a ako kiša ne pada, u rijeci. S plemenima nije ni najjednostavnije komunicirati.
- Puno njih srami se zapravo svojeg podrijetla. Kada članovi plemena odu živjeti u gradove, ne žele niti koristiti svoj jezik, tako da se njihova tradicija polako gubi. Prema njima vladaju predrasude da su neuki i neugledni pa ne dijele često priče iz života jer misle da su smiješne. Tako primjerice, iako su na papiru katolici, vjeruju u Majku zemlju – zaključuje Ana, koja se uz podučavanja i održivu žetvu, po noći bavila borbom protiv krivolova.
I kad je sve to preživjela, ostao joj je najveći izazov – borba poduzetnika u Hrvatskoj. Možemo zapravo reći da je Ana rijedak primjer korisnog odlaska iz Hrvatske, za Hrvatsku. Kad bi bilo više takvih mladih ljudi koji bi se iz inozemstva vraćali s poslovnim idejama i hrabrošću da zagrizu u život, na odlazak bismo ih poticali. A čuvao bi ih i Mayantu.
