Analiza hrvatskog mirovinskog sustava i stanja u svijetu glede privatne mirovinske štednje je iznjedrila nekoliko bitnih trendova i indikatora bitnih pri sagledavanju načina moguće (ali potrebne) prilagodbe postojećeg mirovinskog sustava u RH. Podaci za 1. mirovinski stup ukazuju kako je prosječna starost hrvatskog korisnika mirovine u periodu 2011. do 2020. umirovljenog prema Zakonu o mirovinskom osiguranju produljena s 68 na 71 godinu, a prosječan period korištenja mirovine produljen s 18 na 21 godinu. Dakle, ljudi žive dulje i dulje koriste mirovinu.
Trenutačna prosječna mirovina je oko 2800 kuna i predstavlja oko 40 posto prosječne neto plaće. Istovremeno, formalni doprinosi iz bruto plaće za 1. mirovinski stup iznose 15 posto, ali obzirom da pokrivaju nešto više od 50 posto rashoda za mirovine iz 1. stupa, razlika se podmiruje iz proračuna što znači da porezni obveznici ostatak svoje participacije u troškovima mirovina 1. stupa namiruju kroz plaćanje drugih vrsta poreza, prije svega PDV-a i trošarina pri potrošnji. Navedeno upućuje na zaključak kako je stvarno odvajanje za mirovine iz 1. stupa oko 30 posto bruto plaće, ali unatoč tome mirovine su u terminima realne kupovne moći i dalje male.
Prema dostupnim podacima (a prije rezultata popisa stanovništa 2021.), u Hrvatskoj je kontigent radno sposobnog stanovništva od 2011. do 2020. smanjen za 240 tisuća osoba (uz pad udjela u ukupnom stanovništu za 2,5 p.p.), dok je broj korisnika mirovina povećan za 28 tisuća (uz rast udjela u ukupnom stanovništvu od 2,4 p.p.). Udjel korisnika mirovine u odnosu na radno sposobno stanovništvo je povećan za gotovo pet postotnih poena, uz razumnu pretpostavku da će rezultati popisa stanovništva 2021. pokazati još nepovoljnije indikatore. Stopa zaposlenosti u Hrvatskoj (omjer zaposlenih i radno sposobnih) je u 2020. godini iznosila 62 posto, dok je prosjek CEE zemalja 69 posto, a top 5 zemalja EU 76 posto. Kada bi Hrvatska imala iste stope zaposlenosti kao navedene zemlje, imali bi 200 odnosno 350 tisuća dodatno zaposlenih. Drugim riječima, pada radno sposobno stanovništvo, a dobar dio preostalog ne radi (doista ne radi, radi na crno ili je umirovljen), dok je prosječna produktivnost onih koji rade ograničena, između ostalog i zbog velikog udjela radnih mjesta u javnom sektoru.
Teško je imati veće realne mirovine iz 1. stupa u ovakvim okolnostima, sada, a posebno u budućnosti. Nameće se potreba za povećanjem udjela izdvajanja u privatne sheme koje bi kroz investiranje i ostvareni prinos trebale pridonijeti povećanju realne kupovne moći budućih mirovina. Postoje kritičari koji postojanje obvezne mirovinske štednje krive kao generatora znatnog dijela javnog duga. Analiza 11 bivših socijalističkih zemalja koje imaju obveznu mirovinsku štednju pokazuje kako je prosječni udjel imovine mirovinskih fondova u odnosu na BDP 14 posto (Hrvatska 35 posto), dok je konsolidirani dug države u odnosu na BDP 39 posto (Hrvatska 89 posto), a državna potrošnja u odnosu na BDP 37 posto (u Hrvatskoj 47 posto), a potrošnja na mirovine u odnosu na BDP osam posto (u Hrvatskoj 10 posto). Iz perspektive potrebe jačanja privatne mirovinske inicijative, Hrvatska je u svim indikatorima lošija osim po imovini mirovinskih fondova, što je u postojećim okolnostima pozitivna stvar, obzirom na znatno manji manevarski prostor u javnim financijama i (pre)značajnu ulogu države u ekonomskim tijekovima u Hrvatskoj.
Ukupni konsolidirani dug RH iznosi 330 milijardi kuna, te uz pretpostavku da su svi do sada uplaćeni obvezni doprinosi u OMF-ove u iznosu od preko 90 mlrd HRK rezultirali istovjetnim povećanjem državnog duga (namjerno izostavljam trošak kamate jer preambicioznim smatram da bi ga bilo koji ministar financija u zadnjih 20 godina iskoristio isključivo za smanjenje glavnice duga – otišao bi u potrošnju) dolazimo do zaključka da bi državni dug bez obvezne mirovinske štednje iznosio 240 milijardi kuna, što bi iznosilo 64 posto BDP-a, a to je i dalje 1,6 puta veći dug u usporedbi s prosječnim dugom bivših socijalističkih zemalja s obveznom mirovinskom štednjom. Navedeno je indikacija kako znatno veći relativni dug RH nije posljedica (manje ili veće) obvezne mirovinske štednje, nego (očigledno) postojanja drugih faktora koji državnu potrošnju čine visokom i generiraju dug (što je dobrim dijelom posljedica činjenice da je udio državne potrošnje u BDP-u RH znatno viši od prosjeka bivših socijalističkih zemalja s obveznom mirovinskom štednjom).
U danim okolnostima, činjenica da je udio imovine hrvatskih mirovinskih fondova u BDP-u viši od prosjeka promatranih zemalja se može smatrati pozitivnom okolnošću i svojevrsnom (barem djelomičnom) zaštitom budućih korisnika mirovina od pritisaka na javni mirovinski sustav u situaciji manjeg fiskalnog kapaciteta RH nego što je to slučaj u ostalim promatranim zemljama iz ove skupine. Postupno je potrebno smanjivati uplate u 1. stup, povećavati odvajanja za privatnu mirovinsku štednju, omogućiti više fleksibilnosti pojedincu kod odabira privatnog mirovinskog ulaganja kroz što veću razinu konkurencije, onemogućiti pretjeranu koncentraciju rizika izlaganjem vrijednosnim papirima jednog izdavatelja (npr. državnim obveznicama RH koji efektivne prinosa OMF-ova iz perspektive članova čine nižim od iskazanih), omogućiti bezuvjetno nasljeđivanje sredstava iz svih oblika mirovinske štednje i barem djelomično raspolaganje tijekom perioda štednje kad se radi o iznimnim okolnostima (npr. smrt člana obitelji), promijeniti regulativu vezanu uz mirovinska osiguravajuća društva (MOD-ove) jer u postojećim okolnostima ne mogu osigurati prinose koji za vrijeme prosječnog vijeka korištenja mirovine od 21 godine pokrivaju inflaciju (jer indeksacija u postojećim okolnostima ne znači prinos jednak inflaciji), te ukinuti praksu u kojoj država nudi mogućnost prijenosa sredstava iz OMF-ova u 1. stup po umirovljenju jer se na taj način podriva temelje privatne mirovinske štednje i uvodi konkuriranje privatnom sektoru od strane države (uz politčko obećanje, ali ne i ekonomsku utemeljenost).