Neosporno je da bi bez turizma mnogi sektori lošije poslovali, ali jednako je tako jasno da bi prihode iz sezone morali nadomjestiti iz drugih izvora, kao i da bi država morala pokušati promisliti neki drugačiji, održiviji model gospodarskog razvoja. Uostalom, brojne zemlje nemaju relevantan udio turizma u svom BDP-u, ali su svejedno razvijene i uspješne. Poenta, naravno, nije eliminirati turizam, nego ojačati druge sektore, ali dok god turizam tretiramo kao božanstvo kojem je sve podređeno, malo je poticaja za razvoj drugačije ekonomije
Sjećate se onog politički nekorektnog vica od prije par godina: Što bi Hrvatska bila da nema turizma? A 'duhoviti' je zaključak bio: Srbija?! Možda bi bilo smiješno, kad bi bilo istinito, ali doista treba biti iskren i priznati da turizam u Hrvatskoj ima važnu ekonomsku ulogu, ali ne baš toliku kolika mu se već godinama neopravdano pripisuje. Zamislimo sad da u Hrvatskoj uopće nema turizma. Da turisti uopće ne dolaze i da ne možemo monetizirati sunce i more, čak ni ta dva, tri ili u najbolju ruku četiri mjeseca. Da Hrvatska uopće ne postoji na turističkim kartama. Koliko bi sumorna, depresivna i nerazvijena naša zemlja bila? Koliko bi blagajne, što državna, što lokalne bile praznije? Koliko bi se manje razvila? Koliko bi njezini građani bili siromašniji? Ili možda ne bi?
Zamišljati Hrvatsku bez turizma jednako je kao i zamišljati Švicarsku bez proizvodnje satova i čokolada ili Austriju bez Alpa. Turizam je jednostavno dio hrvatske kulture i mentaliteta, posebice na obali. No, unatoč tome pokušali smo se poigrati s tom hipotetskom situacijom u ovoj temi, a Liderovi sugovornici koje smo zamolili da malo zastanu i sami promisle kako bi Hrvatska izgledala da nemamo turizam pokušali su nam dati svoj osvrt na takav scenarij. Prvo što su razotkrili jest ovisnost brojnih sektora o turizmu, koja se ne može zanijekati i koja je razlog naše velike razmaženosti, a drugi je zaključak mnogo spektakularniji – da nema turizma država ne bi stala, gospodarstvo se ne bi urušilo poput kule od karata, a građani ne bi bili baš dramatično siromašniji, kao vjerojatno ni država.
A u toj priči o Hrvatskoj i turizmu prvo se treba dotaknuti vječne priče, vrlo pogrešne, da je udio te gospodarske djelatnosti u domaćem BDP-u 20 posto. Hrvatska je, kako smo u Lideru već pisali, izradila Satelitsku bilancu u Institutu za turizam i to s ciljem dobivanja detaljnijeg i preciznijeg uvida u to koliki zapravo utjecaj turizam ima na ukupno gospodarstvo i kolika je njegova dodana vrijednost. Uostalom, to je bio jedan od statističkih imperativa prema napucima iz EU, a ne puka želja da sami sebe uvjerimo da smo pametniji nego što jesmo. A ta je Satelitska bilanca razbila iluzije i zorno pokazala da je udio turizma u BDP-u 11,4, a ne 20 posto kako se uvriježilo isticati u mainstream medijima i kod dijela ekonomskih analitičara koji i dalje drže da bi Hrvatska bez turizma propala.jer se brojne djelatnosti vežu uz turizam. No, ne misle svi tako.
Poljoprivredna proizvodnja i prerađivačka industrija to gotovo da ne bi ni osjetile, samouvjereno tvrdi konzultantica Zvjezdana Blažić, ističući da turisti u Hrvatskoj ionako najviše jedu meso, voće i povrće, mlijeko i to iz uvoza.
– I kod poljoprivredne proizvodnje i kod prehrambene industrije uslijed poremećaja koji je nastupio zbog pada potrošnje u pandemijskoj 2020. godini, vidljivo da je izostanak turističke potrošnje na najveći dio poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije imao ograničen učinak – istaknula je Blažić. I jedna i druga djelatnost pokazale su se izdržljivije nego što se mislilo, a u vanjskotrgovinskoj bilanci pokazalo se gdje nismo samodostatni i koji su proizvodi istodobno iznimno važni u strukturi domaće i turističke potrošnje. Riječ je o mesu, mlijeku, voću i povrću.
– Tako da je u godini kada je izostala veća turistička potrošnja pao i uvoz tih proizvoda koji su za turizam važni – ističe Blažić, potkrijepivši svoje stajalište time da u takvoj konstelaciji ni poljoprivredna proizvodnja ni prerađivačka industrija bez turizma ne bi propale niti bi doživjele veće poremećaje, osim u primjerice podsektoru proizvodnje pića i vina i onih lokalnih proizvođača koji su izravno povezani uz turističku potrošnju, što bi se, prema njezinu mišljenju, lako otklonilo pametnijim poljoprivrednim strategijama.
Možda bi uvozni lobiji, o kojima se polemizira godinama i kojima se pridaje velika važnost u hrvatskoj politici i ekonomiji, imali slabiji utjecaj da nemamo turizma, a to bi posljedično itekako utjecalo na razvoj preostale prerađivačke industrije, kao i na poljoprivrednu proizvodnju. A kad ne bi bilo turista koji kod nas ne bi ni jeli ni pili ni spavali, manje bi bilo potrebe i za smještajnim kapacitetima, a to znači da bi se manje gradilo. Prije svega, da nemamo turizma, ne bismo imali potrebu za tolikim autocestama, tunelima, vijaduktima. Da nema turizma sve to ne bismo ni sagradili, pa se ne bismo ni toliko zadužili. Da nema turizma ne bi bilo tolike betonizacije naše obale, ne bi bilo toliko hotela, a ni apartmana. No, da nema ni jednog ni drugog, gradovi i sredine na Jadranu morali bi se razvijati u nekom drugom smjeru, gospodarski i socijalno, možda bi postali središta IT industrije, možda obrazovni centri, možda bi tradicionalna industrija doživjela procvat, možda bi bili središte održive industrije, a to znači da bi se u određenoj mjeri ipak gradilo i dalje. Manje, ali svakako cijeli sektor ne bi stao. Jedino bi prihoda bilo manje, no možda bi monetizirali nešto drugo, puno isplativije.
Kako bi ta hipotetska država bez sezone i šušura turista izgledala, pokušali smo dati odgovor u novoj temi tjedna u redizajniranom Lideru kojeg možete čitati online ili u klasičnom tiskanom izdanju.