Psihologija je postala disciplina s najviše sljedbenika, a njezini ambasadori, psiholozi s više ili manje stručnim ‘backgroundom‘, medijske zvijezde, punokrvni brendovi
Prije više od pedeset godina predsjednik Američke psihološke udruge (APA) George Miller kolegama je poručio da je vrijeme da 'psihologiju predaju dalje'. I, ne, nije mislio na to da trebaju napustiti područje svog djelovanja, već je predati javnosti, podignuti svijest o tome kako psihologija može pomoći u rješavanju osobnih, ali i društvenih problema. Na taj Millerov proglas čitatelje je nedavno podsjetio magazin The Converastion zaključivši da je danas, pola stoljeća poslije, njegova želja potpuno ostvarena.
Široka se javnost upoznaje s popularnom psihologijom silnim naslovima koji se izdaju gotovo svakodnevno, tematskim podcastima, videoserijalima, tečajevima, TED Talksima. Psihologija je postala disciplina s najviše sljedbenika, a njezini ambasadori, psiholozi s više ili manje stručnim backgroundom, medijske zvijezde, punokrvni brendovi.
Zbog inflacije popularne psihologije The Conversation se ipak pita može li ta grana znanosti doista promijeniti života fanova nabolje ili ih pak samo navodi na to da budu opsjednuti samima sobom te koliko su poznata lica popularne psihologije uopće relevantna i stručna, a koliko je to prodavanje praznih priča samo da bi ubrala dio vrhnja te lukrativne industrije.
Tri žanra
Za početak, popularna se psihologija može definirati kao pokušaj predstavljanja psiholoških ideja široj publici. Kao i svaka znanstvena disciplina, i ona ima svoj jezik. Popularizacijom on postaje razumljiv i laicima, a njezine ideje dostupne, iskoristive, opipljive.
Kako nastavlja The Conversation, popularna psihologija može se, neslužbeno, podijeliti u tri različita žanra. Prvi se odnosi na knjige i medije koji upoznaju širu publiku s najnovijim istraživanjima i dosezima u psihologiji; taj sadržaj najčešće potpisuju stručni novinari ili znanstvenici. Zapravo, ti radovi nalikuju na bilo koji oblik znanstvene komunikacije, samo što tematiziraju um, mozak i ponašanje tako da to bude razumljivo široj publici.
Kao primjere toga žanra The Conversation ističe knjige psihologa i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Daniela Kahnemana 'Misliti, brzo i sporo', neuroznanstvenika Josepha LeDouxa 'Emocionalni mozak' ('The Emotional Brain') te biheviorističkog ekonomista Dana Arielyja 'Predvidljivo iracionalni'.
Drugi se žanr može opisati kao primjenjiva psihologija jer publici nudi praktične savjete o tome kako se s pomoću znanja iz psihologije uloviti ukoštac sa svakodnevnim izazovima. Tim se žanrom najviše bave praktičari, manje školovani psiholozi/znanstvenici, i pokriva mnogo širi spektar tema, od ljubavnih odnosa do produktivnosti ili pak boljega fizičkog izgleda.
Treći žanr cilja pak na pojedince koji imaju poteškoće s mentalnim zdravljem. Pop-psiholozi iz tog žanra nude praktične savjete, ali i pomažu publici da poboljša funkcionalnost i reducira simptome, primjerice, anksioznosti ili depresije.
Nije sve samopomoć
Posljednja dva žanra donekle 'upadaju' u industriju self-helpa koja u jednoj godini, i to samo u Americi, 'okrene' 11 milijardi dolara prihoda. No valja napomenuti da nije svaka popularna psihologija self-help (prvi žanr) niti je svaka self-help literatura utemeljena na priznatim psihološkim metodama.
Jedan od najboljih primjera autora sa psihološkim backgroundom koji su uspjeli kao brendovi self-helpa jest Brené Brown. Ona je u svojim bestselerima ('Budite odvažni i činite velike stvari', 'Moć nesavršenstva', 'Otkrijte svoju unutarnju snagu') istražila teme srama, hrabrosti i ranjivosti te odlučila učiti publiku kako prigrliti emocionalnu izloženost i pronaći nužnu hrabrost u svakodnevnom životu. Iako ideje o hrabrosti i ranjivosti nisu nove, Brown im je pristupila provevši vlastito istraživanje o iskustvima srama kod žena i te je podatke pretvorila u temelj svog učenja. TED Talks psihologinje Brown imaju više od 38 milijuna pregleda, a ona i vlastiti specijal na Netflixu.
Za i protiv
Uzlet popularne psihologije (i self-helpa) te činjenica da je ta relativno nova industrija stvorila osobne brendove čija se vrijednost mjeri u desecima milijuna, pa i stotinama milijuna dolara, polarizirala je stručnjake: jedni tvrde da je banalna, čak i opasna, a drugi su uvjereni da, baš kao što je tvrdio Miller s početka priče, ima golem potencijal da pojedince, pa i društvo, promijeni nabolje. Kritičari tvrde da mnogi popularni psiholozi banaliziraju pojedina psihološka znanja ili im pak pridaju preveliko značenje, i to kako bi sebi ili svom djelu dali na važnosti.
Novinar Jesse Singal u svojoj je knjizi 'Quick Fix' istražio rupe u bestselerima popularne psihologije kako bi potvrdio svoju tezu da taj TED-talk-friendly sadržaj ne može izliječiti ni društvene ni osobne probleme. Također, kritičari navode da pop-psiholozi željni pozornosti ignoriraju neke kulturne, ekonomske i društvene čimbenike koji također utječu na živote pojedinaca. Fokusirajući se na pojedinca, čine ga još fokusiranijim samo na sebe, a to, kako kaže autor knjige 'Selfie' Will Storr, samo hrani težnju za perfekcijom (nedostižnim ciljem).
Kako piše The Conversation, neki su otpori prema popularnoj psihologiji neopravdani. Recimo, tu zna biti svojevrsnog snobizma ('popularna je psihologija za ljude koji su jednostavniji, slabiji ili – gluplji') ili pak počivati na stereotipu da su fanovi self-helpa očajnici u uzaludnoj potrazi za srećom i uspjehom. Usprkos tomu mišljenju postoje dokazi da ta potraga s pomoću popularne psihologije ipak nije toliko uzaludna.
Efikasno liječenje
Tako, primjerice, istraživanja biblioterapije (terapeuti/pojedinci propisuju knjige kao sredstva za pomoć u životnim izazovima) pružaju nadu da popularna psihologija zaista može promijeniti život nabolje. Pokazalo se da slična terapija knjigama, bilo da je riječ o književnosti bilo o samopomoćnoj literaturi, može smanjiti simptome anksioznih ili depresivnih poremećaja, i to na duže staze.
Čak je i nevođena biblioterapija, odnosno terapija knjigama koju si pojedinci sami sebi propišu, samo malo manje efikasna (ali ipak efikasna) od one koju vode profesionalci. Drugim riječima, učinci te vrste terapije, koja velikim dijelom počiva na naslovima popularnopsihološke literature, potvrđuju da su zvijezde iz tog svijeta nabasale na dobar biznis, a Miller imao pravo kad je rekao da psihologiju treba predati svijetu.