'Ako staviš dva ekonomista u sobu, dobit ćeš dva mišljenja, osim ako je jedan od njih lord Keynes. Onda dobiješ tri mišljenja', izjavio je svojedobno Winston Churchill, ujedno dobro opisavši općenito problem sa stručnjacima. Ionako načeta mudrošću dostupnom na društvenim mrežama i proliferacijom široko dostupnih istraživanja upitne kvalitete, pa i svrhe, famozna 'struka' proživjela je ove godine svoje najbolje i najgore trenutke.
S jedne strane, egzaktna znanost čovječanstvu je nikad brže podarila, po svemu sudeći, impresivno cjepivo, čak i više njih, ali s druge strane, epidemiološka i one s njom povezane doživjele su debakl ponudivši rješenje iz 14. stoljeća i gomilu oprečnih, često netočnih, objašnjenja, mjera i predviđanja. Iako je problem pada povjerenja u struku dugotrajan i globalan, s pandemijom koronavirusa doživljava vjerojatno najteže trenutke još otkako je vjera u znanost počela zamjenjivati vjeru u Boga.
Dugo je akademija gradila svoj imidž novih svećenika s odgovorima na sva pitanja, svakomu s doktoratom vjerovalo se gotovo bespogovorno, znanstvena istraživanja, kakve god kvalitete bila i odakle god dolazila, tumačena su kao novih Deset zapovijedi, a onda je ova godina potpuno razotkrila Čarobnjaka iz Oza. Vječni problem, nepostojanje jedinstvenog, usuglašenog entiteta koji se može obuhvatiti nazivom 'struka', eksplodirao je pred očima javnosti, ne samo u Hrvatskoj u žestokoj svađi znanstvenika sa znanstvenicima i znanstvenika s političarima nego i u drugim zemljama. Irska, britanska i američka vlada također su se sudarale sa svojim stručnjacima, a cijeli svijet sudarao se s glavnim švedskim epidemiologom Andersom Tegnellom zbog njegova tvrdoglavo drukčijeg pristupa epidemiji.
Doduše, situacija je ovaj put svakako specifična. U dijelu koji se odnosi na svađanje političara sa znanstvenicima glavni faktor bilo je njihovo uporno neshvaćanje širine problema i posljedica koje proizlaze iz želje za suzbijanjem epidemije pod svaku cijenu. Posebno se problematičnim pokazala navika stručnjaka da se počnu ponašati kao zamjena za vladu, što, naravno, političarima nije dobro sjelo. Svoju savjetodavnu ulogu mnogi su pogrešno shvatili kao nalogodavnu pa su vlade u nekoliko navrata morale davati do znanja tko donosi konačnu odluku.
No stvar nerijetko ne bi na tome završila jer bi struka počela u medijima stvarati vanjski pritisak na vlast, zbog čega su se odnosi dodatno zatezali, a narodno povjerenje u vlast i struku gubilo. Taj vrlo delikatni ples između struke i politike nije karakterističan za Hrvatsku, koliko god mnogi komentatori i građani to mislili. Drugi razlog ubrzanog raspadanja povjerenja u struku njezina je unutarnja nejedinstvenost. Ako se isključe precizna područja znanosti koja barataju više zakonima nego teorijama, pojam 'struka' izrazito je rastezljiv
Više o tome zašto pozivanje na 'struku' nije uvijek posebno čvrst argument čitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.