S obzirom na to da dosadašnji pristup u kojem de facto ekonomsku politiku države fragmentirano i nerijetko površno oblikuju ministri financija i Europska komisija nije dao željene rezultate, postavlja se pitanje bi li Hrvatskoj u potrazi za opipljivijim gospodarskim rastom pomoglo kreiranje vijeća ekonomista koje bi predlagalo konkretne politike i mjere za ubrzavanje gospodarskog rasta i poslužilo kao svojevrsno opravdanje Vladi za provođenje nužnih promjena.
Vijeće ekonomista u nekom obliku postoji u mnogim gospodarski daleko uspješnijim državama, a obično se popunjava renomiranim ekonomskim stručnjacima koji izvršnoj vlasti sugeriraju ekonomske politike i konkretne mjere. U Hrvatskoj je korištenje neovisnih ekonomskih stručnjaka dosad bilo svedeno na savjetnike predsjednika države, od čega i nema prevelike koristi jednostavno zato što Pantovčak nema nikakav utjecaj na ekonomsku politiku, kao i poneko stručno tijelo ograničenog opsega i nevidljivog učinka. Jednako tako, praksa je jasno pokazala, što zaista nije posebnost ove države, da šefovi vlada imaju prilično skromno ekonomsko znanje i još manje interesa za bavljenje tom tematikom.
Ekonomisti se načelno slažu s ovom idejom, ali i na malom uzorku vidljivo je razilaženje i golemo nepovjerenje prema domaćim političkim strukturama. Mladen Vedriš ističe da i manje države, poput Irske ili Nizozemske, imaju savjetodavne ekonomske institucije, a mi ih, nažalost, nemamo, te navodi i primjer instituta Bruegel u Bruxellesu, na koji se oslanja Komisija, kao i Odbor za ekonomsku politiku pri Vijeću ministara. Bivši potpredsjednik vlade za ekonomiju smatra kako bi Ekonomski institut u Zagrebu mogao ispuniti ulogu svojevrsnog zavoda za makroekonomske analize koji bi korespondirao s vijećem ekonomista. Hrvatska, inače, ima Nacionalno vijeće za konkurentnost, podsjeća Petar Vušković, ali ono je sastavljeno od stručnjaka s različitih područja i ne predstavlja klasično ekonomsko savjetodavno tijelo. Predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize stoga vjeruje da je zemlji potrebno stručno ekonomsko vijeće.
S druge strane, Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu odbacuje ideju takvog vijeća iz nekoliko razloga. Za početak, uvjerena je da velika većina renomiranih ekonomista ne bi ni htjela sjediti u takvom tijelu.
– SAD i Njemačka su gospodarstva koja upotrebljavaju ekonomske politike državnog intervencionizma za usmjeravanje pozitivnih kretanja u gospodarstvu, pa u takvom sustavu i vijeće ekonomista ima smisla. Hrvatska je izabrala 'nevidljivu ruku' tržišta pa je prevladavajuće stajalište da ne trebaju nikakvi mudraci, a kamoli akademici. Već gotovo trideset godina čekamo da se stvari same od sebe dugoročno riješe, a neke se i rješavaju i ima mnogo prosperitetnih aktivnosti koje takve ostaju dok ih na prijedlog nekih isto tako 'renomiranih' ekonomista ili pravnika ne sasiječe nestabilnost poreznih i ostalih propisa i uvjeta poslovanja – odrješita je Ivanov.
Problem za nju predstavlja i hrvatska navika imenovanja po političkim linijama, što poražava svrhu neovisnog, stručnog vijeća ekonomista, kao i jednako uobičajen hrvatski problem sukoba interesa. Tako u hrvatskoj verziji nije teško zamisliti vanjske konzultante, koji prvo putem vijeća utječu na donošenje određenih propisa, a onda svima zahvaćenima tim propisima naplate usluge konzultiranja za prilagodbu tim istim propisima. Razloga za njezinu izraženu skepsu ima još. Posebno je ozlojeđena činjenicom da mnogi stručni radovi u svojoj posljednjoj verziji nemaju previše dodirnih točaka s originalnim doprinosima ekonomskih stručnjaka. Vedriš zato misli da ponašanje izvršne vlasti i nije toliko važno, koliko je važno da jedno takvo tijelo kvalitetnim prijedlozima napravi pred javnošću pritisak na vladu, koja onda toj javnosti mora objasniti zašto nije provela ono što je naznačeno.Treba, doduše, reći i da je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović imala nekoliko savjetnika, ali na kraju nije znala kako se puni državni proračun. Čini se stoga da u hrvatskom slučaju sa stručnjacima trebaju doći i upute za uporabu, ali i netko tko ih zna čitati. 
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.