Nakon što je lani sedamdeset posto udjela u Agronomu prodao tvrtki Andreja Babiša, Aračić vjeruje da bi tvrtka koju je doveo do milijarde kuna prihoda za koju godinu to mogla utrostručiti. U tijeku su pregovori s nekoliko kompanija u regiji i vjerojatno će Agronom do kraja godine neku od njih i preuzeti
Početkom ožujka požeška tvrtka Agronom otvorit će drugi Agrocentar od početka ove godine, i to u Našicama. Prvi je otvoren 1. veljače u Đakovu, a mjesec dana nakon Našica, u travnju, očekuje se otvorenje i onoga u Požegi u sklopu kojega će biti i sjedište te tvrtke u kojoj od studenoga prošle godine češki Agrofert, u vlasništvu bivšega češkog premijera Andreja Babiša, ima vlasnički udio od 70 posto. Preostalih 30 posto ima donedavni većinski vlasnik i tvorac Agronoma Darko Aračić, koji, zapravo, do kraja 90-ih godina 20. stoljeća nije ni imao ambiciju da postane biznismen. Ovo je priča o njemu.
Bendovi za koje se živjelo
Rođen je 1967. u Požegi, za koju ga veže cijeli dosadašnji privatni i poslovni život, izuzmemo li studij agronomije u Zagrebu. Samouvjereno tvrdi da će u Požegi i ostati, i to ne samo zbog tvrtke nego i kad jednoga dana ode u mirovinu. A do tada (u šali, a možda i u zbilji, ali kroz smijeh) kaže da je život tek pred njim, dodajući da je ušao u poslovno najplodonosnije razdoblje. Veli da je bio živahno dijete, najmlađe u obitelji (ima dvije starije sestre), živahnije od drugih, no, tvrdi, nije bio problematičan.
– Ne znam jesam li već tada pokazivao osobine vođe, ali vjerojatno i iz djetinjstva vučem dio liderskih sposobnosti. Odrasli smo u socijalizmu, u kojem su manje-više svi bili ravnopravni, i s odmakom godina djetinjstvo pamtim romantičnijim pogledom. Materijalno smo bili mnogo siromašniji, ali društveni život, samo to odrastanje i mladost 70-ih i 80-ih, bili su jako živi. Kad se samo sjetim glazbe i kulturnih događaja toga vremena... – priča Aračić.
Veliki utjecaj na njegovu generaciju imali su film i kino kao mjesto društvenih okupljanja, a u glazbi novi val i punk, koji su je znatno formirali. Film, Azra, Ekatarina velika, The Clash, Sex Pistols, Pink Floyd… bendovi su za čije se koncerte, ili barem ploče ako su koncerti bili nedostižni, živjelo.
– Lijepe godine. Uvijek znam reći da smo zarobljeni u tim godinama i vjerojatno, barem prema mojemu mišljenju, poslije tog razdoblja na svjetskoj i domaćoj glazbenoj sceni nije se dogodilo ništa bolje – reći će.
Na koncerte je išao često i smatra da ih je upravo ta glazba, koja je bila socijalno angažirana, generacijski znatno formirala. U njegovu slučaju, stekli smo dojam, rock i punk pali su na plodno tlo s obzirom na to da nije baš, reći će tijekom razgovora, nikad bio dio glavne struje (ili mainstreama, kako bismo to danas nazvali na 'novohrvatskome'), odnosno nije se ustručavao suprotstaviti autoritetima.
Zbog toga možda nije ostvario rukometnu i košarkašku karijeru čak ni u malim požeškim klubovima iako je počeo trenirati te sportove, no svakako to nije bio jedini razlog. Zapravo je više igrao u školskoj momčadi i bavio se sportom rekreativno; volio je prirodu, planinarenje. Prije je običavao barem jednom godišnje s prijateljima obići motorom udaljenija odredišta. No, naglašava, nisu bile u pitanju nikakve brzine i divljanje cestama; odlazio bi s prijateljima u planine na nekoliko dana u Rumunjsku, Albaniju, Austriju, Sloveniju, Bosnu, Crnu Goru... Nakon što je razvio posao i zasnovao obitelj, to čini rjeđe, ali kaže, nađe se vremena i za to.
Zbog ljubavi prema prirodi i planinarenju upisao je Agronomski fakultet u Zagrebu misleći da će kao diplomirani inženjer raditi na uzgoju biljaka iako mu je prvotna želja bila povijest. No već je tada razmišljao da si školovanjem mora osigurati egzistenciju, a biti profesor povijesti nije mu se činilo racionalnim. Tko zna, možda je na njegovu racionalnu odluku utjecala i očeva smrt kad je imao osamnaest godina. Obitelj je pretrpjela težak udarac, što je, osim žala, praktično značilo da će se dalje morati sâm probijati. Naime, bila je to tipična radnička obitelj osamdesetih godina prošlog stoljeća koja se sa skromnim plaćama borila protiv tadašnje galopirajuće inflacije. Momku koji je tek polazio na fakultet gubitak oca bio je zato još teži.
Ali diplomirao je na Agronomiji i vratio se u Požegu 90-ih godina prošlog stoljeća. Prvi posao dobio je u tamošnjoj Poljoprivrednoj školi kao profesor. Radio je to tri mjeseca. Bio je na zamjeni, predavao je stručne predmete. Nije da mu se nije svidjelo, kaže, ali predinamična je osoba da bi ostao srednjoškolski profesor, što je shvatio nakon nakoliko mjeseci. Uz to mu se poklopilo da je tada dobio ponudu za posao u Poljoprivrednoj zadruzi Prvča iz Nove Gradiške, privatnoj tvrtki koja se bavila trgovinom. Prihvatio je ponudu. Rad u Zadruzi bit će mu ne samo dobro iskustvo nego i zahvaljujući brojnim kontaktima vrlo koristan za budući privatni posao.
Međutim, Aračić to tada nije znao.
Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.