Cijena energetske tranzicije i provedbe europskoga Zelenog plana kojim se do 2050. želi postići da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent, neplanirano je porasla. Oni koji su prvi krenuli, morat će podnijeti i veće troškove, ali postat će predvodnici u proizvodima i stručnjacima za zelenu tehnologiju, koja bi se u budućnosti trebala proširiti svim kontinentima
Eh, da smo pokrenuli Europski zeleni plan pet godina ranije, danas ne bismo bili u ovoj situaciji jer bismo manje ovisili o fosilnim gorivima i prirodnom plinu, komentirao je potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans energetsku dramu u kojoj su trenutačno za zaplet radnje zaduženi nestašica i ekstremno visoke cijene fosilnih energenata, a svoj obol je dalo i bujanje troška za emisije ugljikova dioksida. Situacija možda i ne bi bila toliko kritična da u najnezgodnijem trenutku, kada je u jeku oporavka od pandemijskog posrnuća gospodarstva potražnja za energijom mahnito porasla, obnovljivi izvori energije nisu pokazali svoju 'tamnu stranu'. 'Al' nek se sunce malko skrije, nestane sve te čarolije', pisao je posve neopterećen cijenama struje, pa ipak s neočekivanom providnošću, Dobriša Cesarić. Upravo su oblaci i nevjetrovito vrijeme na sjeveru Europe dodatno oslabili proizvodnju električne energije u zao čas i pokazali da i 'dobra' zelena energija može zakazati. S druge strane, Timmermans naglašava da su cijene proizvodnje energije iz obnovljivih izvora ostale niske i stabilne, što bi, prema njegovu mišljenju, trebalo samo ohrabriti Europljane da ubrzaju zelenu tranziciju. No, pitanje je hoće li zabrinuti građani i poduzetnici mirno gledati kako im cijene života i proizvodnje nemilosrdno rastu, a konkurentnost opada. U očima mnogih Europskom zelenom planu rastu duge i klimave noge nalik na one Dalíjevih slonova.
Nema mjesta za uzmak
Niskougljično gospodarstvo i klimatski ciljevi nisu sporni, svi žele da Zemlja još dugo ostane predivan planet kakav je danas, ali stajališta o tom planu razlikuju se ovisno o tome koju je cijenu tko spreman platiti. Oduvijek se znalo da tranzicija predstavlja trošak te da će se on, uza sva sredstva koja EU za taj plemeniti cilj izdvoji, preliti na građane. Ipak, sada kada se to pretvara u stvarnost i zapravo nema prostora za uzmicanje, postavlja se pitanje jesu li ciljevi realni i mogu li države ikako zaštititi svoje građane i industriju od cjenovnih šokova. Ako se sada čini da je Europski zeleni plan, kojim se do 2050. želi postići da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent, krhak, što tek očekivati do kraja desetljeća s obzirom na to da će cijene emisija ugljikova dioksida nastaviti rasti, baš kao i cijene ugljena, nafte i plina. Usto se jednako tako treba pripremiti na to da 'zelenija proizvodnja', dekarbonizacija i digitalizacija znače jačanje elektrifikacije i još veću potrošnju struje. Tu se ponajprije govori o elektromobilnosti kao o jednom od najvećih gutača struje, ali oni nisu jedini koji će generirati porast. Potražnja struje samo za podatkovne centre, prema pisanju Bloomberga, na njemačkom, nizozemskom, britanskom, norveškom i irskom tržištu do 2030. godine porast će za čak 80 posto, na 48 teravatsati.
– Zeleni plan je krhak dok je energija iz obnovljivih izvora skuplja od fosilne energije – tumači stručnjak za energetiku Igor Dekanić kako su portfelji u kojima veći udio ima električna energija iz obnovljivih izvora skuplji od onih u kojima prevladava fosilna energija stoga što cijena energije iz obnovljivih izvora ovisi o troškovima investicije i razvoja tih izvora, troškovima proizvodnje i, zasad, ograničenim mogućnostima skladištenja takve električne energije.
Cijena tranzicije
Trenutačna simultanost u visokim cijenama energije iz obaju izvora imat će, doduše, dvostruko djelovanje na Zeleni plan.
– S obzirom na ulogu tržišta, kapitala i profita, visoka cijena električne energije utjecat će na usporavanje energetske tranzicije, a visoke cijene fosilne energije imat će za posljedicu ubrzavanje energetske tranzicije. Tako će tržište i cijene energije, investicijski i operativni, izravni i neizravni troškovi diktirati opseg i tempo provedbe Zelenog plana – objašnjava Dekanić, profesor Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta.
Cijena provedbe Zelenog plana neplanirano je porasla, a oni koji su prvi krenuli u intenzivnu energetsku tranziciju morat će podnijeti i veće troškove, ali i postati predvodnici u proizvodima i stručnjacima za zelenu tehnologiju, koja bi se u budućnosti trebala proširiti svim kontinentima. To, pak ne znači da se neće žrtvovati konkurentnost. Dekanić iznosi podatke da je Europska unija, koja danas troši 20 posto manje energije i ima energetski portfelj sa 70 posto fosilnih izvora energije uz jedva 10 posto ugljena i 20 posto obnovljive energije, u proteklih deset godina povećala bruto domaći proizvod (BDP) za oko deset posto, odnosno 0,65 posto na godišnjoj razini. U istom tom razdoblju, Kina, koja troši 1,5 puta više energije, a energetski portfelj joj se sastoji većinom od fosilne energije (85 posto), od čega 55 posto otpada na ugljen, povećala je BDP više nego dvostruko, uz godišnji rast od šest do deset posto.
To pokazuje da cijena intenzivne energetske tranzicije uključuje usporeni gospodarski rast i smanjivanje konkurentnosti, navodi Dekanić te uporište takva stajališta pronalazi i u najnovijoj projekciji Međunarodne agencije za energiju (IEA), koja tvrdi da je 'novo energetsko gospodarstvo u porastu, ali ne i dovoljno brzo kako bi se dostigla nulta neto emisija stakleničkih plinova do 2050. godine.'
Na oba kolosijeka
Zanimljivo je u svakom slučaju promatrati Kinu, koja sada vozi na oba kolosijeka. Najavljuje klimatsku neutralnost do 2060., a istodobno nastavlja graditi elektrane na ugljen, kojih ionako ima oko šest stotina. Obećanja da će do 2030. smanjiti emisije ugljika energetska kriza stavila je pod upitnik, pa tamošnje vlasti otvoreno priznaju da će razmisliti o tome kada i kako će te ciljeve ostvariti. Nakon koronavirusa i lockdowna koji je već uzeo svoj danak i spustio rast BDP-a u 2020. na 2,3 posto (prošlih godina bio je viši od šest posto), još uvijek najmnogoljudnija zemlja na svijetu nije tako spremna dodatno žrtvovati gospodarski rast.
S druge strane svijeta, europske tvrtke podnose 'zelene učinke' usprkos tome što se već bore s posljedicama pandemijske krize i poremećajima u dobavnim lancima.
– Prošle godine lockdown je zaustavio proizvodnju. Ove godine proizvodni pogoni privremeno obustavljaju rad ili su se u nekim državama članicama i zatvorili zbog nemogućnosti da nabave sirovine i komponente. Na tržištu nedostaje poluvodiča, a industrija sve dulje čeka isporuke čelika, metala i nemetala te govorimo o velikim poremećajima u dobavnim lancima. No tu nije kraj, treći izazov je već pred vratima u obliku Zelenog plana i zakonodavnog paketa Spremni za 55. Vjerujem da ćemo se svi složiti da se i s jednim globalnim poremećajem teško nositi, a kamoli s dva ili tri u nizu – napominje Marija Šutina, direktorica granskih udruga industrije pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP).
Rizici iz paketa
Dodaje da dijelovi zelenoga europskog paketa nose rizik od nastavka rasta cijena energije, ali i rizik od gubitka radnih mjesta i zatvaranja. Napominje pritom da je HUP svjestan važnosti europske posvećenosti klimatskim ambicijama i da bi cijena koju bismo platili, ako se ne bismo svi globalno posvetili ublažavanju klimatskih promjena, bila mnogo veća od troškova koje nosi prelazak na niskougljično gospodarstvo. Međutim, ističe da je jasno kako su troškovi tranzicije znatno veći od procjene koju je dala Europska komisija u Zelenom planu, a prema kojoj se za održive investicije planirao bilijun eura u ovom desetljeću. Stoga je nužno razmotriti sve troškove i smanjiti ih gdje god je moguće, a sektore koji bi za nastavak poslovanja trebali uložiti znatna sredstva treba podržati grantovima.
– Promjene koje se traže su drastične, osim direktnih troškova nose i novo administrativno opterećenje i zato smatramo da forsiranje financijskih instrumenata neće dovesti do realizacije ulaganja koja su zadana Zelenim planom – smatra Šutina.
Manja poljoprivredna proizvodnja
Osim za tvrtke, troškovi proizvodnje rastu i za poljoprivrednike, kojima najteže pada cijena rasta dizela jer na to gorivo rade strojevi, ali i plina s obzirom na to da je to glavna sirovina za cijenu mineralnih goriva, kojima cijene rastu već više od godinu dana. Neki proizvođači mineralnih goriva već su zatvorili pogone, a sve je više najava da će ih slijediti i drugi s obzirom na neekonomičnost proizvodnje. Zvjezdana Blažić, izvršna direktorica Geja savjetovanja, tumači da su dosad, konkretnije od 2018. do 2019., najveće stavke na troškovniku poljoprivrednika bile troškovi stočne hrane s više od 40 posto udjela u ukupnim troškovima, potom gnojiva i poboljšivači tla (12,2 posto udjela) i energenti (7,6 posto udjela). Promjene na tržištu dovele su do velikog rasta cijena hrane, koje su prema podacima FAO dosegnule najvišu razinu u deset godina. Blažić objašnjava kako se zbog rasta cijena stočne hrane i činjenice da europski stočari već dulje proizvode meso i mlijeko s gubitcima, već primjećuje odustanak od stočarske proizvodnje, koji bi mogao još više doći do izražaja. Proizvođači ratarskih kultura u posljednje dvije godine imali su visoku profitabilnost te se unatoč rastu svih troškova kao što su sjeme, energija, gnojivo i zaštitna sredstva, ne očekuje smanjenje njihove proizvodnje, osobito stoga što su svjetske zalihe žitarica niske.
Strategija 'Od farme do stola', koja je dio Zelenog plana, traži da poljoprivrednici uvelike promijene dosadašnje navike i prilagode ih ekološkim zahtjevima. Kakvi će učinci toga biti na cijenu hrane i međunarodnu trgovinsku razmjenu u fokusu je mnogih europskih i svjetskih institucija, gospodarskih udruženja te analitičara.
– Sve analize slažu se u jednom, poljoprivredni proizvođači u EU iznimno su i opravdano zabrinuti za svoju budućnost i konkurentnost i to kako će njihova znatno veća ulaganja i zahtjevi u proizvodnji utjecati na dohodak koji će ostvarivati nakon primjene novih politika – ističe Blažić, dodajući da se prema recentno objavljenim analizama u EU očekuju smanjenja poljoprivredne proizvodnje i smanjenje konkurentnosti europske proizvodnje hrane, kako na domaćem tako i na izvoznom tržištu.
– Predložena smanjenja inputa u poljoprivredi rezultirat će padom poljoprivredne proizvodnje, a sve će to imati utjecaj na rast cijena, pad bruto prihode poljoprivrednih gospodarstava, ali i trgovinu poljoprivrednim proizvodima – tumači direktorica Geja savjetovanja da je vrijeme niskih cijena hrane iza nas.
Klimatski plan poput poslijeratne obnove
Premda je trenutačno iza mora nedaća možda teško vidjeti šumu, ekonomski analitičar specijaliziran za održivost Mario Švigir tvrdi da je Zeleni plan razvojni program te da prostor za poboljšanja uvijek postoji. Prema njegovu mišljenju, kriza cijena energenata signalizira da energetski moramo ubaciti u petu brzinu. No, ta tranzicija ne bi smjela biti realizirana putem cijena.
– Ono što nam kroz Europski zeleni plan o rastu treba su velike infrastrukturne investicije u projekte proizvodnje obnovljive energije dugoročno reguliranih cijena s dugim povratom investicija. Baš kako su se nekad gradile elektrane ili ceste na razdoblje od sto godina bez potrebe da se putem cijena brzo vrate investicije. Na taj način Europa može napokon smanjiti svoj neodrživ rast uvoza skupe energije. To je sasvim drugačiji model od onoga u kojem se smatra da energija mora biti skupa da bi bila klimatski adaptivna – pojašnjava Švigir, koji uspoređuje točku preokreta kakvu danas predstavlja Zeleni plan s počecima digitalizacije.
– Zeleni plan razvoja i restrukturiranja može se usporediti jedino s rastom i planom digitalne ekonomije. To gdje smo danas u svijetu digitalizacije započelo je prije tri desetljeća. Na početku se činilo nemoguće i ljudi su se smijali začecima prvih računala. Teško je reći koliko je utrošeno u sam hardver i softver, infrastrukturu. Vjerojatno više bilijuna u tri desetljeća, ali vjerojatno su prihodi i koristi bili proporcionalni tome. Da je internet bio privatna investicija, a ne javna globalna mreža, možda bi sve bilo drugačije. Polako su sva poduzeća prešla s pisaćeg stroja na računalo. Tehnologija se razvijala pa je to sve bilo dostupnije i jeftinije. Tako treba gledati klimatski zeleni plan, kao poslijeratnu obnovu gdje su veliki državno i javno financirani projekti podigli konkurentnost ekonomije – upućuje Švigir kako nakon toga slijedi masovnost potrošnje klimatski prilagođenih proizvoda i usluga, što znači i snažan rast ekonomije. Naravno, i on se slaže, sve zemlje u toj tranziciji trebale bi biti za globalnim stolom te napominje da nam u tom smislu zapravo treba jedan klimatski Bretton Woods.