Izglasa li Hrvatski sabor obvezno članstvo u sindikatima, potencijalna je to nepravda i prema poslodavcima i prema sindikatima u privatnom sektoru. Bude li pak zakonska odredba vrijedila za sve, privatni poduzetnici i sindikalci mogli bi profitirati, ali na teret radnika
U ovom ću broju pisati o temi koja je aktualizirana početkom svibnja – obveznoj sindikalnoj članarini. Iako je s novinarskoga gledišta tema stara, mislim da je pomalo zaboravljena zbog gorućih pitanja s kojima se inače suočavamo i baš bi se zbog toga obvezno sindikalno članstvo moglo provući kroz 'mala vrata' Hrvatskog sabora, jer kako mi je u jednoj kratkoj telefonskoj raspravi ovih dana rekao moj prijatelj, vlada premijera Andreja Plenkovića tu mogućnost još uvijek nije odbacila.
Prijatelj i ja smo sasvim slučajno skrenuli na tu temu i složili smo se da se – ne slažemo. Ja sam protiv obvezne sindikalne članarine iz dva razloga. Jedan je taj što će Vlada, pristane li na takvo zakonsko rješenje, praktički kupiti sindikate da više ne talasaju koliko bi inače talasali da bi postigli svoje ciljeve. Pritom je riječ prije svega o sindikatima državnih službenika i svih drugih koji rade u državnim službama ili ustanovama, jer svih ovih godina od stjecanja neovisnosti oni su bili najveći problem vlastodršcima. Sindikati u realnom sektoru slabije su zastupljeni među radnicima i nemaju takav utjecaj, pa je vrlo moguće da se na njih takva zakonska odredba neće odnositi.
Što to znači? To znači da će, izglasaju li se te promjene, državni i ini zaposlenici financirati sindikate, a državni će proračun, ako ništa, barem manje trpjeti stalne pritiske za povećanje plaća. Radnici pak u realnom sektoru i dalje će 'uživati' blagodati slobode izbora članstva u sindikatima, što upućuje na zaključak da će Vlada takvim zakonskim rješenjem kao poslodavac misliti samo na sebe, a ne i na poduzetnike u realnom sektoru. Poduzetnici pak u realnom sektoru neće biti u prilici iskoristiti priliku da se sindikati malo primire u svojim zahtjevima jer nemaju obvezno članstvo, pa se za njega mora ipak boriti.
Dvije nepravde
U tom bismo slučaju svjedočili dvjema nepravdama – neravnopravnom statusu poslodavaca u privatnom sektoru u odnosu na Vladu kao poslodavca, ali i neravnopravnom statusu sindikata. Mislim da bi, odluči li se Vlada za takvo zakonsko rješenje, obvezno članstvo trebalo proširiti na sve zaposlene, u državnom i privatnom sektoru. Na taj bi se način zadovoljila pravda, ali ipak samo djelomično. Naime, kajmak bi pokupilo 'sveto trojstvo', Vlada, umireni sindikati i poslodavci, a račun bi se ispostavio stadu (kad smo već kod kršćanske terminologije) – tj. radnicima.
Zato, za razliku od moga spomenutog prijatelja s kojim sam o tome vodio kratku raspravu, ja mislim da ideja obveznog članstva – samo u državnom ili i u državnom i u privatnom sektoru, nije dobra. Radnici bi u takvoj soluciji plaćali blagodati koje uživa 'sveto trojstvo', jer iako će sindikati možda nastaviti raditi svoj posao kako najbolje znaju, budimo realni i barem priznajmo da neće. Postoji realna mogućnost da se sindikalni čelnici pomalo uljuljkaju sigurni u svoje pozicije koje bi financirali iz sigurnih izvora.
Gaženje temeljnih ljudskih prava
Ali ne samo to – ovdje je pitanje temeljnih ljudskih prava – slobode izbora svakog radnika da odluči hoće li biti član neke organizacije i financirati je. Ideju obveznog financiranja sindikata lansirao je sveprisutni sindikalac Vilim Ribić, koji se čak pozvao na primjere nekih razvijenih zemalja (SAD, Švicarska, Švedska, Belgija), iako je Vrhovni sud SAD-a tu obavezu ukinuo u slučaju Janus vs. država Illinois 2018. godine. Bez obzira na to, iako je riječ o za nas uzornim zemljama, to ne znači da moramo nekritički uzimati od njih sve što one imaju. Nisam ni pravnik, ni stručnjak za Ustavno pravo, ali uvjeren sam da bi, izglasa li se takva zakonska odredba, ona pala na Ustavnom sudu. Jer je naprosto protivna temeljnim ljudskim pravima, a kako sam i naveo prije toga, nepravedna je prema radnicima, bilo samo u državnom, bilo i u državnom i privatnom sektoru. 
POST SCRIPTUM
Kontrirajući mi na moj zaključak o nepravdi koja bi nastala obveznim članstvom u sindikatima, prijatelj me pitao što mislim o nepravdi koja se čini članovima sindikata koji plaćaju članarinu, a uspjehe sindikalnih vođa konzumiraju i nečlanovi jer se i njima povećava plaća, primjerice kolektivnim ugovorom. Odgovorio sam mu da svijet nije savršen i da se zaista može reći da nečlanovi sindikata žive na grbači članova, ali ipak postoji razlika. Naime, zakonskim rješenjem bit će nametnuta nepravda, a u slučaju neobveznog članstva članovi sindikata sami su izabrali da će financirati rad sindikata koji će se posredno izboriti za ista prava i za nečlanove.