Umjesto ekonomije utemeljene na trošenju i odbacivanju Europska komisija zamišlja ekonomiju recikliranja i efikasnog iskorištavanja resursa potpuno usklađenu s potrebama planeta i zdravljem ljudi, zbog čega je njezin zeleni plan vjerojatno najambiciozniji takav plan na svijetu. Klimatske i ekološke probleme želi pretvoriti u prilike za gospodarstvo, željno svježega europskoga kapitala
Potkraj prošle godine Europska komisija predstavila je i službeno plan koji je političko-ekonomska potka nove Komisije pod vodstvom Ursule von der Leyen. Europski zeleni plan koji sanja ugljično neutralnu Europsku uniju do 2050. sveobuhvatan je plan održiva gospodarskog razvoja kontinenta utemeljen na reviziji postojećih zakona u skladu sa zahtjevima borbe protiv klimatskih promjena i donošenju novih u područjima kružne ekonomije, energetske obnove zgrada, bioraznolikosti, poljoprivrede i inovacija.
Kako plan ne bi ostao samo zgodna zbirka uzvišenih ciljeva, Komisija predviđa da će za njegovo ostvarenje biti potrebno najmanje bilijun eura tijekom sljedećih deset godina, no to je možda i konzervativna procjena s obzirom na to da plan zapravo smjera potpuno restrukturirati ne samo europsko gospodarstvo nego i društvo u cjelini u smjeru koji je za tržišnu ekonomiju dosad bio nepojmljiv. Umjesto ekonomije utemeljene na trošenju i odbacivanju Komisija zamišlja ekonomiju recikliranja i efikasnog iskorištavanja resursa usklađenu potpuno s potrebama planeta i zdravljem ljudi, zbog čega je to vjerojatno najambiciozniji takav plan na svijetu. Iako će to, sasvim očito, zahtijevati duboke promjene u gotovo svakom segmentu gospodarstva, od energije, preko prehrane do prometa, proizvodnje i gradnje, Europa ne počinje od nule.
Solidni temelji
Niz zakona i standarda donesenih u proteklih desetak godina i dulje postavio je u mnogim područjima solidne temelje. Onečišćenje i obnovljiva energija nisu novi pojmovi, no dosad postignuto daleko je od dovoljnoga, znatno i zato što su inicijative bile razbacane i razvodnjene kako bi se išlo u korist raznim industrijama i članicama nespremnima na stvarnu promjenu paradigme. Zeleni plan to smjera promijeniti ujedinjenjem svih inicijativa i postavljanjem jasnih ciljeva, zakonskih okvira, novca i rokova. Oko pola predviđenog iznosa trebalo bi doći iz europske blagajne, što bi, procjena je, za sobom povuklo još 114 milijardi eura u sklopu nacionalnih sufinanciranja.
Uz to, s oko 280 milijardi eura pridonio bi privatni sektor potaknut jamstvima Europske investicijske banke, koja će zelenjenju Europe pomoći polaganim eliminiranjem zajmova za projekte povezane s fosilnim gorivima. Na kraju, sto milijardi eura predviđeno je u sklopu Fonda za pravednu tranziciju kojim bi se financiralo prekvalificiranje radnika pogođenih zatvaranjem nepoćudnih industrija poput rudnika ugljena ili čeličana.
Želje i proračun
S druge strane, Europljani se još nisu dogovorili o novome sedmogodišnjem proračunu, tako da je zasad riječ samo o željama, barem što se financija tiče. Koronavirus dodatno je zamutio vodu jer je sada prioritet pronaći novac za spas postojeće europske ekonomije, no sve je izglednije da bi planovi za oporavak mogli poslužiti kao idealan povod za guranje zelenih inicijativa.
Nedavno predstavljeni njemački plan oporavka gospodarstva od štete prouzročene koronavirusom to, čini se, potvrđuje, jer je velik dio novca namijenjen industrijama budućnosti. Posebno pritom intrigira da je država ovaj put odlučila obožavanoj autoindustriji ponuditi novac samo za električne i hibridne modele, potpuno zanemarivši one s unutarnjim izgaranjem iako su takvi glavnina proizvodnje. Sve je stoga više onih koji vjeruju da će se sličan model prenijeti na europsku razinu, odnosno da bi zeleni planovi mogli zbog korone dobiti dodatan zamah.
Veću zabrinutost trenutačno izaziva vrlo niska cijena sirove nafte, što je u okolnostima globalne gospodarske krize čini iznimno privlačnom opcijom nasuprot još u pravilu skupljim zelenim energetskim rješenjima. Kako bilo, plan je donesen i u nekom će se obujmu sasvim sigurno provoditi premda iskustvo sugerira da će velik dio izvornog plana biti izmijenjen kako bude prolazio kroz razne faze provedbe i dogovaranja.
Dokument iz prošle godine relativno je kratak (24 stranice) i funkcionira više kao općenit nacrt na temelju kojeg će se s vremenom donositi konkretne strategije i propisi. U međuvremenu je, primjerice, Komisija predložila donošenje europskog zakona o klimatskim promjenama kojim bi zeleni smjer postao dio zajedničkog zakonodavstva, a onda i zakonska obveza.
Jednokratno destimulirano
Iako će se detalji vidjeti sljedećih mjeseci i godina u dokumentima i mjerama koje će razraditi te načelne ciljeve, za neka područja već postoje konkretniji podaci. Primjerice, na području energije EU već neko vrijeme provodi aktivna politika prelaska s fosilnih goriva na obnovljive izvore i električna vozila. Velik dio zakonodavstva o tome već postoji, stoga neki revolucionarni zahvati u tom području nisu potrebni i veći je naglasak na provedbi i ubrzavanju započetih procesa.
Uspostavljanje kružne ekonomije zahtijevat će zato mnogo više truda i novca jer europska proizvodnja i potrošnja još premoćno funkcioniraju prema klasičnom receptu potrošne robe. Naglasak je zato na destimuliranju pojedinih industrija poput proizvodnje cementa ili čelika te na smanjenju upotrebe izrazito štetnih materijala i sprječavanju jednokratne uporabe gdje god je to moguće. Konkretno to znači promjene u upotrebi plastike, elektroničkih proizvoda, odjeće i građevinskog materijala kao većih zapreka kružnoj ekonomiji u kojoj se materijali ponovno upotrebljavaju.
Isto tako, poljoprivreda i općenito prehrambena industrija jedan su od većih problema zbog duboko ukorijenjenih interesa i loše provedbe dosadašnjih mjera. Neki od ciljeva jesu osigurati da 25 posto europske poljoprivrede bude organsko do 2030., smanjiti za 50 posto upotrebu pesticida, za 20 posto gnojiva i za 50 posto bacanje hrane do 2030. te uložiti deset milijardi eura za istraživanje i razvoj na tom području.
Signali dostupnog novca
Ključ je cijele priče, naravno, novac, a put do njega, kao i obično, nije sasvim jasan. Komisija voli pojednostavniti stvari lijepljenjem zvučnih iznosa, no mnogi su sumnjičavi kad je riječ o bilijunima eura koji prijedlog navodi, posebice jer se najviše oslanja na višegodišnji proračun o kojem se tek treba pregovarati, a rezultat je redovito daleko od onoga s čime se krene. Tu je i uobičajena Komisijina navika da kao gotovu stvar upisuje razne investicije iz privatnog sektora za koje procjenjuje da će se ostvariti.
Ipak, ono što je predloženo može poslužiti kao solidan pokazatelj novca koji će biti dostupan i načina na koji će se do njega dolaziti. Unutar sljedećega višegodišnjeg proračuna (od 2021. do 2027.) Komisija predlaže izdvajanje 25 posto za klimatsku politiku i okoliš, primjerice putem Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, Europskoga fonda za jamstva u poljoprivredi, Europskoga fonda za regionalni razvoj, Kohezijskoga fonda, programa 'Obzor' i fondova Life. Ukupan iznos trebao bi dosegnuti 503 milijarde eura uz nacionalno sufinanciranje od 114 milijardi.
Pravedna tranzicija
U okviru programa 'InvestEU' od 2021. do 2030. mobilizirat će privatna ulaganja i ulaganja povezana s klimom i okolišem u vrijednost od oko 279 milijardi eura. Osigurat će se proračunsko jamstvo Europske unije kako bi Grupa EIB-a i drugi partneri u provedbi mogli ulagati u više projekata i rizičnije projekte, pri čemu će se privlačiti privatni ulagači. Uzimajući u obzir da će za neke zemlje, poput Poljske, prelazak na obnovljive izvore energije biti izrazito bolan (oko 80 posto energije dolazi iz ugljena), Komisija je predvidjela mehanizam za pravednu tranziciju koji bi od 2021. do 2027. trebao s najmanje sto milijardi eura ulaganja pomoći članicama ovisnima o fosilnim gorivima prijeći na prihvatljive alternative.
Posljednji su element u računici Fond za inovacije i Fond za modernizaciju, koji nisu dio proračuna Unije, ali se financiraju dijelom prihoda iz glavnog instrumenta politike – dražbi emisijskih jedinica u okviru EU-ova sustava trgovanja emisijama. Tako će se osigurati približno 25 milijardi eura za tranziciju Europske unije prema klimatskoj neutralnosti, s posebnim naglaskom na siromašnijim državama članicama u slučaju Fonda za modernizaciju.