Proizvodnja šljiva u padu, na tržištu šljive iz Srbije, Moldavije, Makedonije i BiH
Iako šljiva predstavlja sve traženije koštunjavo voće na tržištu EU zemalja, posebice onih skandinavskih, Njemačke i Velike Britanije, Hrvatska ni u ovoj proizvodnji ne uspijeva postići dobre proizvodne rezultate, a posljednjih godina zbog različitih tržišnih poremećaja došlo je i do odustajanja i prestanka uzgoja šljive kod pojedinih većih proizvođača.
Hrvatska proizvodnja ostvaruje velike oscilacije koje su se posljednjih godina kretale od najviše 14.487 tona u 2018. godini, do nešto više od 8.000 tona koliko je urod bio u 2014. godini. Ove godine se zbog mraza i lošeg vremena ponovo očekuje lošija proizvodnja nego što je to bilo prethodnih godina. Trenutna ponuda konzumne šljive, koja je velikim dijelom zamjena za nektarine i breskve koje imaju vrlo visoku cijenu, ove je godine dobra. No, na tržištu dominira uvozna konzumna šljiva čija se cijena kreće od sedam do deset kuna za kilogram, pokazala je analiza Smartera, konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju.
- Za razliku od Hrvatske čija proizvodnja šljiva ne pokazuje znakove oporavka i rasta, susjedne zemlje poput Srbije, BiH, pa i Sjeverne Makedonije, ali i Rumunjske uspješno razvijaju svoju proizvodnju, te osim konzumne šljive sve više plasiraju i izvoze različite proizvode na bazi ovog voća - od rakije, sušenih šljiva, kompota do pekmeza. Susjedna Srbija proizvodi oko 500.000 tona šljiva, proizvodnja u BiH se kreće od 150.000 do 200.000 tona, dok je Rumunjska također na 500.000 tona, pri čemu su u 2018. imali rekordnu proizvodnju od čak 830.000 tona. Podaci Državnog zavoda za statistiku za Hrvatsku pokazuju da je još 2008. godine ova proizvodnja bila 48.614 tona, od čega je više od 32.000 tona bilo za vlastite potrebe u ekstenzivnom uzgoju, a 2019. proizvodnja je bila samo 9403 tone - ističe stručnjak Smartera Miroslav Kuskunović.
Svi hrvatski podaci pokazuju da je proizvodnja voća u Hrvatskoj u strukturnim problemima koji su uvjetovani ne investiranjem u nove tehnologije, sorte, moderne nove nasade, osiguranje voćnjaka, kao i u pokušaj da se kroz osmišljavanje i proizvodnju proizvoda više cjenovne kategorije ova proizvodnja pokuša revitalizirati. Jedan od ključnih problema je i to što se vjerojatno jedan veliki dio ove proizvodnje i prerade (posebice u rakiju i pekmeze), odvija u sivoj zoni koju je teško kontrolirati. Sve ovo ukazuje kako je za ovu, kao i za druge proizvodnje, potrebno izraditi kvalitetnu strategiju te analizu gdje se i kakve sorte mogu proizvoditi, napraviti procjenu o tržišnoj konkurentnosti, regionalizaciji, potrebi investicijskih ulaganja te integraciji koja će omogućiti proizvođačima da pronađu priliku u plasmanu ovog sve traženijeg voću na EU tržištu. Izuzetno je važno pronaći naćina da se domaće potrebe za šljivom kao sirovinom za prerađivačku industriju, koja ima snage za značajnije izvozne iskorake i daljnji razvoj proizvoda s dodanom vrijednošću, poveže s domaćom proizvodnjom šljive, ocjenjuju stručnjaci Smartera.
Prema službenim podacima šljiva se uzgaja na 4.500 hektara, uglavnom u Slavoniji i Baranji. U prošloj godini uvezeno je svježih šljiva u količini od 2.535 tona vrijednih 1,5 milijuna eura, dok je izvoz bio 845 tona za samo 540.000 eura. Najviše šljive stiglo je iz Srbije – 913 tona, Moldavije – 619 tona, Sjeverne Makedonije – 427 tona. Osim u svježem stanju, uvozimo i ogromne količine osušene šljive. Tako je prošle godine stigla količina od gotovo 1000 tona vrijedna preko 2 milijuna eura, od čega dvije trećine dolazi iz Čilea i Srbije. Hrvatska je prošle godine 389 tona konzumne šljive izvezla u Sloveniju, gdje je završilo i 57 tona osušene šljive.
Iako je proizvodnja šljiva jedna od isplativijih voćarskih kultura, elementarne nepogode, ekstenzivan uzgoj i premala ulaganja, zapušteni voćnjaci koje je prije nekoliko godina poharala i šarka, samo su neki od razloga zašto su, osim potreba tržišta, i domaća prehrambena i industrija pića sve gladnije za kvalitetnom domaćom šljivom zbog čega su okrenute uvozu. Prema nekim procjenama Hrvatska godišnje uveze samo oko 5.000 tona melase od šljiva za potrebe proizvodnje jakih alkoholnih pića, pretežito rakije. Kada uzmemo u obzir da je Šljivovica jedan od prepoznatljivih proizvoda koji se rado konzumiraju u turističkoj potrošnji te kontinuirano ima dobre izvozne pokazatelje, bilo bi nužno da se znatno poveća domaća komponenta u ovom proizvodu. Domaći proizvođači jakih alkoholnih pića i drugih prerađevina svojom nabavnom politikom također mogu imati ulogu jačanja proizvodnje šljiva u RH.
- Kada se uđe u dublju analizu dolazi se do poraznog podatka da je svega nekoliko stotina hektara pod plantažnim uzgojem, što je s dobrim agrotehničkim mjerama jedan od preduvjeta za sigurne i dobre prinose svake godine, pa se događa da tek svake treće imamo dovoljno šljiva za pekmez, kompot, rakiju, a konzumna je kategorija još upitnija - naglašava Kuskunović.
Ogromna potražnja na europskom tržištu
Sve europske analize pokazuju da je šljiva najperspektivnije koštunjavo voće za izvoz u Europu. One su najviše uvezeno voće od neeuropskih dobavljača, a opskrba se tijekom godina značajno povećavala, budući da lokalna proizvodnja često traje i ograničena je na ljeto. Njemačka i Velika Britanija pružaju najviše prilika za izvoz.
Uspješna sezona šljive podložna je dobrim klimatskim uvjetima, a u Europi mnogi proizvođači ovise upravo o tome, posebno u Španjolskoj i Italiji, koje isporučuju većinu šljiva u Europi. Mraz i prekomjerna kiša drastično su smanjili europsku opskrbu šljivama posljednjih godina, a izvansezonska opskrba također je naišla na probleme zbog suše u Južnoj Africi, glavnom dobavljaču šljive izvan Europe. To je stvorilo mogućnosti za alternativne dobavljače kao što su Čile, Moldavija, Srbija i Sjeverna Makedonija, BiH koje su se posljednjih godina pozicionirale na tržištu kao veliki izvoznici s izuzetno povoljnim cijenama. Breskve, nektarine i šljive su najviše konzumirano koštunjavo voće u Europi. Tržišna vrijednost za šljive u EU premašuje 300 milijuna eura.
Njemačka: najveće krajnje tržište svježih šljiva
Šljive se u europskim zemljama konzumiraju svježe i koriste se u raznim prehrambenim pripravcima poput suhih šljiva, marmelade ili rakije. Daljnja inovacija u razvoju sorti, boja i okusa mora pomoći industriji šljive da održi svoje tržište te da na izvoznim tržištima postigne dobru cijenu. Hrvatski proizvođači imaju priliku da se kroz udruživanje i povećanje proizvodnje i investiranje u nove proizvode dodane vrijednosti okrenu izvozu, a to je moguće ostvariti prvenstveno preko domaćih otkupljivača, ali i preko trgovačkih lanaca koji posluju u Hrvatskoj, a čija tržišta imaju ogromnu potražnju i visoke cijene ovih proizvoda. Primjerice, Njemačka je najveće odredišno tržište za izvoz svježih šljiva, ali baš kao i druge zemlje vanjska je potražnja povezana s lokalnom proizvodnjom. Njemački kupci preferiraju njemačke šljive, zatim europske šljive i na kraju šljive koje se uvoze izvan Europe. Njemačka je u 2018. godini uvezla čak 43.000 tona, od čega polovica iz Italije i Španjolske. Južna Afrika bila je najveći neeuropski dobavljač (izvan sezone) s 4.800 tona. Uvoz šljiva u Veliku Britaniju smanjio se u proteklim godinama, ali je ova zemlja i dalje drugi najveći uvoznik, s relevantnim količinama od neeuropskih dobavljača.
Velika Britanija ima malu proizvodnju šljiva; blizu 9.000 tona. To nije dovoljno za opskrbu pa se veliki kupci okreću stranim dobavljačima kako bi zadovoljili potražnju. Uvoz šljiva u 2018. godini iznosio je 39.000 tona. Dok se britanski poljoprivrednici fokusiraju na okus i kvalitetu svojih lokalnih sorti, kupci su mnogo osjetljiviji na cijenu i radije biraju jeftiniju uvoznu šljivu zbog čega se kao veliki izvoznici sve više pojavljuju države iz našeg okruženja.
Nizozemska je trgovačko središte za uvoz mnogog voća izvan sezone i najveća je zemlja uvoznica šljiva neeuropskog podrijetla. Šljive uglavnom uvoze od siječnja do travnja, prije početka španjolske sezone. Nizozemska je ukupno uvezla 32.000 tona u 2018. godini, a Južna Afrika i Čile su glavni dobavljači. Količina od 23.500 tona bila je (ponovno) izvezena na druga EU tržišta.
Francuska je jedna od glavnih potrošača šljive u Europi, a uvoz čini samo mali dio ukupne potrošnje koji se kreće oko 15.800 tona, što je samo osam posto francuske potrošnje. Većina uvoza stiže iz Španjolske (9.200 tona).
Unatoč tome što je Poljska jedan od većih europskih proizvođača, ona je i veliki uvoznik šljiva. Kada su lokalni prinosi niski, uvoze se dodatne šljive, a cijena je važan faktor u opskrbi Poljske. Niži prinosi nadoknađeni su sve većom opskrbom iz Španjolske i Moldavije.
Ovih nekoliko tržišta pokazuje da postoje dobra prilike da Hrvatska na zajedničkom europskom tržištu iskoristi mogućnosti izvoza, ali se mora napraviti značajna promjena u proizvodnji, otkupu i preradi. Treba ponuditi dovoljne količine, kvalitetu, konkurentne cijene. Naravno, ništa se ne može napraviti bez bolje organizacije, udruživanja, te strateškog promišljanja ove proizvodnje. Smarter već tri godine nameće temu izrade konkretne i kvalitetne strategije u želji da se prepoznaju svi domaći potencijali te potakne konsenzus oko donošenja nove strategije, usmjerene prije svega na zadovoljenje domaćih potreba, investiranje u nove proizvode i snažno okretanje izvozu dok još postoji prostor za zauzimanje tržišnih pozicija, zaključak je analize.