Prije nekoliko tjedana osnovana je Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova s osnovnim ciljem uspostavljanja trezvenog, argumentiranog i na činjenicama utemeljenog dijaloga s predstavnicima zakonodavca, regulatora i društava za upravljanje mirovinskim fondovima, s posebnim naglaskom na obvezne mirovinske fondove – tzv. 2. mirovinski stup (doduše, uz neizbježno adresiranje problematike cjelokupnog mirovinskog sustava), a sve iz perspektive više od 2 milijuna članova koji na privatnim računima trenutno raspolažu sa 126 milijardi kuna imovine.
Namjera je kroz partnerski odnos pokušati ponuditi prijedloge koji će pridonijeti inkrementalnim promjenama kako bi se počelo kreirati sustav koji će pružiti mogućost ostvarenja mirovina koje će budućim umirovljenicima isporučivati veću realnu kupovnu moć od one koju imaju postojeći umirovljenici. Dio izazova vezanih uz postojeći mirovinski sustav proizlaze iz malog apsolutnog iznosa koji se iz plaća izdvaja za mirovine (prije svega zbog malih plaća koje sugeriraju nisku gospodarsku razvijenost) u kombinaciji s malih relativnim udjelom stvarnih ulaganja u operativnu imovinu iza koje stoje produktivne aktivnosti.
‘Dobronamjerna Ponzijeva shema‘
Naime, u sklopu postojećeg mirovinskog sustava od 100 kuna mirovinskih doprinosa, 75 kuna ide u tzv. 1. mirovinski stup i služi za isplatu mirovina postojećim umirovljenicima, dok preostalih 25 kuna ide u obvezni 2. mirovinski stup (fond). Uplate u 1. mirovinski stup ne predstavljaju ulaganje jer se novac odmah troši i ne ostvaruje nikakav prinos za uplatitelje. Jedina nada uplatiteljima je da će u budućnosti biti dovoljno onih koje će država moći prisiliti da uplaćuju za njihovu mirovinu.
U suštini, iako se takvu praksu uvriježilo nazivati ‘generacijskom solidarnošću‘, alternativni naziv bi mogao biti ‘dobronamjerna Ponzijeva shema‘. Naime, problem je što nitko ne može garantirati postojanja dovoljnog broja ljudi koji će uplaćivati sredstva u budućnosti i razinu produktivnosti njihova rada. To nije pitanje isključivo demografije nego i povećane mobilnosti radne snage na jedinstvenom europskom tržištu rada.
U tom smislu se dio rješenja pokušava naći kroz ‘privatno‘ ulaganje preostalih 25 kuna u 2. mirovinski stup. Prema postojećoj regulativi građani nemaju mogućnost izbora nego moraju sredstva odvojiti u jedan od četiri obvezna mirovinska fonda što ne potiče konkurenciju jer obvezni mirovinski fondovi suštinski imaju monopol nad tim uplatama, a postojeća struktura ulaganja obveznih mirovinskih fondova pokazuje da je 60 posto njihove imovine u hrvatskim državnim obveznicama što nije u skladu s temeljnim načelim diverzifikacije u smislu koncentracije imovine u vrijednosnim papirima istog izdavatelja, zatim činjenica da državna obveznica ne predstavlja instrument koji kamatu (kupon) isplaćuje iz priljeva ostvarenih od produktivnih poslovnih aktivnosti nego iz poreza koji plaćaju ti isti ulagači u mirovinske fondove što dovodi do paradoksa da je članovima 2. mirovinskog stupa u interesu što veći prinos uz danu razinu rizika, a istovremeno ti isti članovi kroz različitite poreze financiraju kamate koje država plaća na obveznice.
S druge strane, ako su kamate na obveznice niske kao što je trenutna situacija, to znači ograničenu potrebu za plaćanjem poreza, ali istovremeno znači i da ostvarujemo skroman prinos na ulaganje za sve obveznice koje su izdane u takvim okolnostima. Dapače, postojeći prinosi na državne obveznice su u realnim terminima negativni jer su nominalni prinosi manji od stope inflacije.
Fer je konstatirati da je udjel državnih obveznica u portfelju mirovinaca u zadnjih nekoliko godina manji nego što je bio. Mirovinski fondovi su unutar kategorije A od ljeta 2014. do danas ostvarili godišnji prinos od 7,5 posto (1,15 mlrd kune trenutačne imovine), unutar kategorije B od 2002. do danas 5,5 posto (116 mlrd kuna trenutne imovine), te kategorije C od ljeta 2014. do danas 4,7 posto (7,7 mlrd kuna trenutne imovine). Ponderirani prosjek godišnjih prinosa svih fondova je oko 5,47 posto.
Tri bitne činjenice
Nisam sklon kritikama dijela javnosti koji prinose gleda na kratki rok obzirom da je ulaganje za mirovinu igra na duge staze. Doduše, treba biti svjestan da bi 1 posto veći godišnji prinos (uz usporedivi rizik) značio 12 milijardi kuna više imovine ili šest tisuća kuna po svakom članu.
Ovo nije kritika povijesnim prinosima, iako ih je legitimno usporediti s usporedivim portfeljima ili poznatim svjetskim indeksima (npr. S&P 500 je od siječnja 2002. do danas ostvario godišnji rast od 7,08 posto), nego ukazivanje na tri bitne činjenice: (i) vrlo male razlike u godišnjim prinosima na dugi rok imaju veliki utjecaj na ukupnu vrijednost imovine članova, (ii) prinos u mirovinskim fondovima efektivno je niži iz perspektive članova obzirom da su porezima (su)financirali kamatu na obveznice, te da (iii) 75 posto odvajanja za mirovine (uplate u 1. stup) ne nosi nikakav prinos.
Mišljenja sam da je s vremenom potrebno prilagoditi sustav na način da raste udjel ulaganja u instrumente iza kojih su potencijalne produktivne aktivnosti otvaranjem svijetu (vlasnički i dužnički vrijednosni papiri poduzeća, ETF-ovi koji prate globalne svjetske indekse, ulaganja u private equity i VC fondove itd.), uz postupni nastavak smanjenja udjela hrvatskih državnih obveznica.
U perspektivi, ulaganja u 2. mirovinski stup treba (barem djelomično pokušati) liberalizirati (u smislu dobrovoljnog članstva i mogućnošću korištenja tih sredstava) kako bi se razvila svijest o postojanju te imovine, rezultatima koje ostvaruje, ali i razvoja konkurencije gdje će se za članove (ulagače) trebati natjecati na otvorenom tržištu.
Naposljetku, potrebno je prilagoditi način funkcioniranja 1. mirovinskog stupa. Udruga će pokušati na konstruktivan način svojim prijedlozima pomoći u ostvarenju potrebnih postupnih prilagodbi cjelokupnog sustava na dobrobit svih koji planiraju mirovinu ostvarivati temeljem rada u Hrvatskoj.