Hrvatska industrija i industrijska politika nisu zapostavljene samo u državnim planovima nego i u praktičnim potezima. Na jedan od najeklatantnijih primjera maćehinskog ponašanja države prema proizvodnji u Liderovu serijalu 'Hrvatski SWOT' upozorila je prošlog tjedna Zvjezdana Blažić analizirajući snagu, slabosti, prilike i prijetnje u prehrambenoj industriji. Naime, tvrtke iz te branše ne mogu iskoristiti potpore (koje bi mogle dosegnuti i 800 tisuća eura po kompaniji) jer Hrvatska nije osmislila programe poticaja.
Industrija je u dosadašnjim SWOT analizama ostala 'podijeljena ličnost'. Naši autori spominju je kao snagu, i to onaj dio koji se bavi informatičkim tehnologijama. Nastavno na to proizvodnju vide i kao priliku, prije svega u kontekstu četvrte industrijske revolucije, robotizacije i umjetne inteligencije. Naravno, hrvatskim tvorničkim halama ne teku med i mlijeko. Ima tu svakako više pelina. Zaostajanje industrije u tehnološkom razvoju i primjeni suvremenih tehnologija u odnosu na druge članice Europske unije prijetnja je hrvatskoj ekonomiji. Dakle, hoće li industrija (4.0) biti prilika ili prijetnja, ovisi o nama samima.
Voljeli bismo da se obistini današnja prognoza Branka Roglića, koji jednu od prilika hrvatske ekonomije vidi u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Roglić kao poduzetnik upravlja Orbicom, najvećim hrvatskim sustavom u pojedinačnom vlasništvu.
Na osnovu analize Kristine Ercegović zaključili smo da male i srednje poduzetnike najviše muči uhljebništvo. A što brine reprezentanta krupnog kapitala? Korpuciju, pravosuđe i javnu potrošnju Roglić je svrstao među hrvatske slabosti. Šrva prijetnja koju spominje je demografija, što ne čudi jer za svoj sustav treba više od 8600 zaposlenika. S druge strane, najvećeg hrvatskog poduzetnika brine mali utjecaj u Europskoj uniji i svijetu, i svjestan je da prijetnju predstavlja proizvodnja iz Kine i ostalih dalekoistočnih država.