Nema pravice između privatnih i javnih sveučilišta. Ima žestokog tržišnog nadmetanja i poneke fige u džepu
U pokušaju eliminacije 'nezdrave' konkurencije i financijskog olakšavanja studentima i njihovim obiteljima, Kina je odlučila postrožiti pravila igre prema kojima se razvija (i svijet osvaja) njezina privatna obrazovna industrija. Kinesko državno vijeće u svibnju je najavilo stroga ograničenja školskih programa i vlasništva nad privatnim školama (čije su se dionice također srušile), a sve kako bi pojačalo kontrolu nad tim brzorastućim sektorom. Kineski primjer dokazuje da su tijekom pandemije koronavirusa, krize koja je zbog nje nastala te promjena u izvođenju nastave i organizaciji koje je donijela izazovi visokog školstva postali još izraženiji. Iako u Hrvatskoj otvoreno tržišno natjecanje visokoobrazovnih institucija nije upitno, privatna se sveučilišta bore i nadmeću s drugim tržišnim izazovima, a u odnosu s javnim obrazovnim institucijama nisu u jednakom položaju.
Nelogična opterećenja
Goran Luburić, prodekan za nastavu i studente na Poslovnom veleučilištu Zagreb, privatnoj visokoobrazovnoj ustanovi u javnom vlasništvu Grada Zagreba, ističe da privatna i javna sveučilišta naizgled surađuju, ali su si i međusobno direktna ili indirektna konkurencija.
– Na površini je sve bajno, ali tu i tamo je zasigurno poneka figa u džepu, pogotovo kada je riječ o školama koje su u privatnom vlasništvu, a mi to nismo – objašnjava Luburić te opisuje nelogičnu situaciju s proračunskim opterećenjem visokog obrazovanja.
– Svi mi građani plaćamo plaće profesorima na javim proračunskim institucijama, a privatne institucije svoj kruh moraju zaraditi na tržištu i pokriti sve rashode iz tržišnih prihoda. A kada još uzmete da i proračunske obrazovne institucije imaju tržišne prihodne, lako je zaključiti da je to neki oblik nepoštene tržišne borbe, tj. tržišne diskriminacije – smatra Luburić, no kao najveću diskriminaciju ističe onu prema stručnim i privatnim studijima u odnosu na sveučilišne i javne studije.
Jedan od problema jest i distinkcija između stručnog i sveučilišnog nazivlja titula – stručni specijalist naspram magistra struke – koje bi, prema Luburićevu mišljenju, trebalo biti jednako.
– Kao najveći tržišni izazov izdvojio bih tržišni jaz između privatnih i javnih visokoobrazovnih ustanova. U stvarnosti se osjeti snaga proračunskih korisnika, koji su u odnosu na privatne, barem u našem slučaju, kao odnos između Davida i Golijata u pogledu interesnih skupina, lobiranja prema Agenciji za znanost i visoko obrazovanje (AZVO), Ministarstvu obrazovanja i slično – ističe Luburić.
Društvo forme
S druge strane, Don Hudspeth, predsjednik i dekan privatnoga međunarodnoga kampusa Rochester Institute of Technology Croatia (RIT), dijela istoimena američkog sveučilišta, ističe da oni vrlo usko surađuju s Ministarstvom i AZVO-om. Tomu pridonosi i činjenica da je RIT bio prva privatna visokoobrazovna institucija u Hrvatskoj, nastala prije 25 godina na inicijativu tadašnjeg ministarstva obrazovanja. No, Hudspeth pak ističe druge probleme s kojima se suočavaju na domaćem tržištu privatnog obrazovanja.
– S jedne strane, tu je zakonska regulativa koja je pisana za javni sektor obrazovanja te nije u potpunosti prilagođena privatnom sektoru. S druge strane, tu je i raznolikost kvalitete igrača na privatnom tržištu obrazovanja, što sigurno utječe na njegovu percepciju vrijednosti u Hrvatskoj. Stvari se mijenjaju nabolje, ali sporijim tempom – smatra Hudspeth.
Misli i da se nabolje mijenja percepcija privatnih visokoobrazovnih institucija kao manje kvalitetnih te rezerviranih samo za imućne.
– U SAD-u se, primjerice, privatno obrazovanje smatra kvalitetnijim. Škola nije jedini izvor obrazovanja u životu i nisu su sve škole jednako kvalitetne bez obzira na sektor u kojem djeluju. Osim toga, jednako je važna i uloga studenta u usvajanju znanja i generiranju uspjeha – napominje Hudspeth.
Luburić upravo u motivaciji studenata za visokoobrazovne titule vidi problem.
– Nažalost, još uvijek smo društvo forme. To znači da forma (normativno) prednjači pred pozitivnim (stvarnim). I dalje je prisutno mišljenje javnosti kako se najkvalitetnije visoko obrazovanje dobiva na javnim sveučilištima. U jednoj mjeri se slažem, ali ovisi o kojem području znanosti je riječ. Ako govorimo o STEM području, tada je još uvijek većina ponude obrazovanja koncentrirana u javnim visokoobrazovnim institucijama. Za područje društvenih znanosti situacija i nije baš tako jednoznačna – primjećuje Luburić, ali dodaje da cijena ne znači nužno i kvalitetu obrazovanja, a poenta obrazovanja trebala bi biti rad na sebi.
Kao glavnu prednost privatnih visokoobrazovnih institucija Luburić ističe veću individualnu posvećenost profesora studentima, interaktivniju nastavu, brže rješavanje administrativnih izazova, ali i činjenicu da su nastavnici mnogo dostupniji za konzultacije i rad sa studentima. Istodobno, smatra da je upravo to mana javnih institucija. Također, smatra da su kriteriji ocjenjivanja stroži u javnim obrazovnim institucijama, gdje ne postoji odnos davatelj usluge – klijent, već samo nastavnik – student.
Više od diplome
No, kada se sve prednosti i mane zbroje i oduzmu, naposljetku je najvažnije da student osim nabrajanja puke teorije tijekom studija nauči tu teoriju i primjenjivati u stvarnim problemskim situacijama, odnosno da mu studij pruži i praktičan dio učenja. No, na domaćem tržištu privatna su učilišta u tome ipak ispred javnih.
– Jedna je ključna prednost privatnih stručnih u odnosu na državne sveučilišne studije (u prosjeku), a to je mnogo veći fokus na praksu i praktičan rad. A to vam, jednom kada vas poslodavac privatnik pita: 'Diplomu imate, a što ste do sada radili u praksi?' može mnogo značiti za nalaženje prvog posla – smatra Luburić.
S njim se slaže i Hudspeth, obrazlažući da je ključ uspjeha obrazovnih institucija osigurati budućim stručnjacima znanja i vještine, a ne (samo) diplome.
– Fokus na razvoj (praktičnih) traženih vještina i znanja te agilnost, fleksibilnost i bliska suradnja s industrijom omogućuju sektoru privatnog obrazovanja da se kontinuirano prilagođava potrebama tržišta rada, što je posebno važno u današnjem svijetu koji karakteriziraju stalne i brze promjene. Dobra priprema za tržište rada vrlo je važan faktor pri odabiru studija i vjerujem da je sektor privatnog obrazovanja u tom kontekstu učinkovitiji – ističe Hudspeth.
A čini se da i studenti to shvaćaju jer i za PVZG-om i za RIT-om posljednjih godina raste interes. PVZG je sve privlačniji studentima zbog svojih specijalističkih diplomskih stručnih studija marketinga i komunikacija na koje se prebacuju s drugih visokih učilišta, a na RIT u Hrvatsku dolazi sve više međunarodnih studenata.
– Pri odabiru obrazovanja ključni bi faktor trebala biti kvaliteta obrazovanja koja će studente pripremiti za sve izazove globalnog tržišta rada. U današnjem svijetu u kojem prevladava neizvjesnost, učenje nikada ne staje – zaključuje Hudspeth.
Da bismo učinkovito odgovorili na izazove, poput posljedica klimatskih promjena ili globalne pandemije, dodaje, potrebna su nam (nova) znanja i vještine koje moramo kontinuirano razvijati i nadograđivati. Zbog toga je kvaliteta kod izbora obrazovanja ključna. Odabirom obrazovanja, ističe, utječemo na svoju budućnost.
– Čim obrazovanje bude više povezano s kvalitetom, čim poslodavcima forma bude manje važna u odnosu na stvarne talente i sposobnosti, tada će najskuplje škole biti one najkvalitetnije i vrijedit će izreka: 'Koliko para, toliko muzike' – smatra Luburić.