Kad smo krenuli u potragu za tvrtkama koje ove godine slave okrugle obljetnice, nismo mogli ni sanjati da ćemo pronaći jubilarce doslovno od Uljanika do Infobipa. Dok pulska tradicionalna brodograđevna industrija u respektabilnoj dobi od 165 godina grca u stečaju, njezin 150 godina mlađi vodnjanski susjed kao globalna IT i telekomunikacijska tvrtka koja pruža usluge mobilnih komunikacija u oblaku za poslovne korisnike simbolizira novu poduzetničku generaciju. Prvi je hrvatski jednorog i među najpropulzivnijim je domaćim kompanijama s istaknutom pozicijom u svojoj branši, a ‘ispilio se‘ u pulskome poduzetničkom inkubatoru.
U tih desetak kilometara između Pule i Vodnjana i u 150 godina između osnutka Uljanika i Infobipa sabile su se sve krajnosti hrvatskog poduzetništva i gospodarskih politika. Zato ne začuđuje što Hrvatska ima premalo infobipova i što pulski škver nije usamljen slučaj kompanija u kojima umjesto velikih proslava okruglih obljetnica razmišljaju o pukome preživljavanju, o tome kako isplatiti plaće i dobavljače, odakle namaknuti novac za repromaterijal i sirovine te kako reprogramirati kredite. Tako su u stečaju i 165 godina stara osječka tvornica žigica Drava, 70-godišnja zagrebačka Geofizika i Salonit iz Vranjica, koji nema lijepu proslavu cijelog stoljeća djelovanja.
Kći starija od majke 45 godina
Ni najveća kompanija među jubilarcima ne slavi na sav glas 45 godina od utemeljenja. Naime, nove vlasnike ne zanima previše što je Ivica Todorić još 1976. osnovao privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica iz koje se razvio Agrokor. Najveća kompanija u regiji prije četiri je godine, prije svega zbog neumjerenog investiranja (dizani krediti čak i s dvoznamenkastim kamatama), zaronila u goleme probleme i došla na rub propasti. Uslijedili su lex Agrokor i prinudna uprava te promjena vlasnika, a osnivač i njegovi suradnici još pred sudom pokušavaju dokazati da nisu provodili protuzakonite malverzacije. Za to vrijeme najveći novi pojedinačni suvlasnik, ruski Sberbank, najavljuje da se u iduće dvije godine planira riješiti krovne kompanije, u međuvremenu preimenovane u Fortenova grupu; prodavat će je 'komad po komad'. Tako će u svjećice na torti 105 godina stare prve hrvatske tvornice ulja Zvijezde (plus) u povodu sljedećeg okruglog jubileja za pet godina puhati neki novi vlasnik.
Nije jednostavno probijati se kroz arhivsku građu. Podatke o utemeljenju tvrtki prikupljali smo sa svih strana. Osim inicijalnih informacija iz Dun & Bradstreeta, istražili smo niz kompanijskih mrežnih stranica, nazivali PR odjele, prelistavali novinske arhive… i konzultirali se sa Sudskim registrom. Nažalost, prije 26 godina iz njega je izbrisana moderna povijest hrvatskog poduzetništva. Svi javno dostupni podaci o osnivanju tvrtki u Hrvatskoj od tada počinju s 1995., kad je provedeno usklađivanje sa Zakonom o trgovačkim društvima. Zato je i Dalmacijacement prema Sudskom registru osnovan 1996. iako je tada iza sebe imao već punih 135 godina poslovanja. Danas posluje kao Cemex Hrvatska pod brendom novog vlasnika. Nije čudno što Meksikanci ne mare za 160-godišnju tradiciju cementare jer je današnja (tvrtka) kći iz Kaštel Sućurca 45 godina starija od (tvrtke) majke, Cemexa, osnovanog u Meksiku 1906.
Pliva i Belupo – farmaceuti u akronimima
Nije rijedak slučaj da novi vlasnici skrivaju tradiciju kupljene kompanije, pogotovo ako nije riječ o razvikanom brendu, jer onda sve počinje od njih. Ciglanu Ilovac osnovali su davne 1906. Frölich i Bichler. Od 1996. vlasnik je koncern Wienerberger Baustoffindustrie iz Beča koji je odmah promijenio naziv tvrtke u Wienerberger-Ilovac, a 2019. napušta originalni naziv i posluje kao Wienerberger. Tko će se za koju godinu uopće sjećati ciglane Ilovac ili ludbreškog proizvođača kapsula za lijekove Lukapsa koji danas posluje u sklopu indijskog koncerna ACG pod nazivom ACG Europe? Na stranicama kompanije nalazi se tek podatak da je prva tvornica osnovana 1964. u Mumbaiju i da je ACG 2007. preuzeo Lukaps u Hrvatskoj, ali nema podatka da je proizvodnja kapsula u Ludbregu počela 1981.
Deset godina prije u Ludbregu je osnovan još jedan današnji jubilarac, Podravkina tvrtka kći Belupo. Tvornicu lijekova za Podravku je osmislio poznati farmaceut, 'otac apaurina' Franjo Kajfež. Poslije je kupio dvorac Miljanu, u njemu uredio laboratorij i postao prvi znanstvenik u tadašnjoj Jugoslaviji kojem je još 1988. dopušteno da se samostalno bavi znanstvenoistraživačkim radom i da pritom zapošljava do petnaest osoba. Današnji Belupo, u Koprivnici, otvoren je desetak godina poslije, tvornica u Ludbregu u kojoj su se proizvodili penicilinski antibiotici zatvorena je potkraj 2013., a većina od dvadesetak radnika nastavila je raditi u Belupu u Koprivnici.
I najveća hrvatska farmaceutska industrija Pliva, koja ove godine slavi veliki jubilej, šetala je između nekoliko mjesta. Sve je počelo prije sto godina u Karlovcu, u dvorcu Kaštel, prema kojem je dobila naziv nova tvornica za proizvodnju ekstrakata od domaćeg bilja koja se 1927. preselila u Zagreb, a 1945. uključena je u sastav Državnoga zavoda, osnovanoga 1940. kao Banovinski zavod za proizvodnju lijekova biološkog i kemijskog sastava (PLIBAH). Današnji je pak naziv zapravo akronim od naziva te institucije koja je 1941. preimenovana u Državni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina (PLIVA). Usput, i Belupo je akronim koji podsjeća na početak te kompanije: Bednja – Ludbreg – Podravka.
Međutim, Plivina tradicija datira još iz 1878. kad je barun Dumreicher na današnjoj lokaciji u Savskome Marofu otvorio tvornicu i rafineriju špirita i pjenice. Ta je tvornica prepoznata kao pionirka industrijalizacije i gospodarskog razvitka Hrvatske tog doba. Poslije je bila preimenovana u Žumberak, a od 1967. posluje kao PLIVA, lokacija Savski Marof. Premda ima sjedište u Zagrebu, može se reći da najpoznatiji lijek proizveden u Savskome Marofu Sumamed proslavio selo u općini Brdovec koje ima samo 29 stanovnika.
Revolucionari preživjeli samo u biznisu
Pliva danas, u sastavu izraelske multinacionalke Teve, održava sjećanje na svoju povijest, koju mnogi strani preuzimači ne poštuju. No brisanje tradicije nije samo njihova manira. Mogli su mnogo naučiti i od domaćeg establišmenta. Preimenovanje tvrtki bila je uobičajena zabava komunističkih vlastodržaca. Tako su među ovogodišnjim jubilarcima dvojica stogodišnjaka koja su nakon Drugoga svjetskog rata nazvana po revolucionarima Radi Končaru (Končar je osnovan kao Elektra, ubrzo je prešao u Siemensovo vlasništvo i poslovao pod tim imenom do kraja rata) i Đuri Đakoviću (koji je osnovan kao Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova d. d., Brod na Savi). Jednaka sudbina snašla je desetljeće starijega prvog industrijskog proizvođača čokolade u jugoistočnoj Europi – Union je postao Kraš. Najvećemu domaćem konditoru i danas se tepa: 'Heroj naš, Josip Kraš.'
Iako ga nema među ovogodišnjim jubilarcima, i najveći proizvođač žestokih pića, današnji Badel 1862 (koji će dogodine imati 140 godina) doživio je nakon 1945. revolucionarni obrat. Od Pokornoga (Franjo Pokorny izumio je legendarni pelinkovac) preimenovan je prema još jednom revolucionaru, Marijanu Badelu, ali ne zato što je on bio ljubitelj žestokih pića, nego zato što je bio sin osnivača destilerije alkoholnih pića i proizvodnje octa Braća Badel.
Val preimenovanja nije se ponovio takvim intenzitetom s krajem komunizma. Nova se vlast više bavila promjenama naziva ulica i trgova, a industriju su razne garniture više uništavale nego što su se bavile preimenovanjima. Najpoznatije preimenovanje u samostalnoj Hrvatskoj vezano je uz nogomet i Dinamo (koji s Hajdukom ove godine obilježava 110. obljetnicu osnutka). Građanskom, Dinamu, HAŠK-u Građanskom i Croatiji ipak je nakon smrti najmoćnijeg navijača, predsjednika Tuđmana vraćeno 'komunističko' ime, za koje se 45 godina navijalo u sportskom ratovanju protiv Beograda. A i sukobi na nikad dovršenoj utakmici između Dinama i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990. nagovijestili su rat koji je uslijedio godinu poslije.
Nisu samo vlasnička preuzimanja i politička previranja razlog za kompanijski rebranding. Tvrtka Alpha Adriatic 'rođena je' 29. kolovoza 2019. Tada je, naime, skupština dioničara donijela odluku o preimenovanju dotadašnje Uljanik plovidbe, osnovane 1986. Pulski brodari ionako su u problemima i predstečaju, zbog čega su su, očito, željeli povećati goodwill, odnosno prekinuti svaku asocijaciju na posrnulo brodogradilište Uljanik. Uostalom, dok su pulski brodograditelji u stečaju, Alpha Adriatic (čija je propast dijelom vezana uz Uljanik grupu i ostala je dužna riječkomu 3. maju, koji posluje u sklopu Uljanik grupe) uspjela je ishoditi predstečajnu nagodbu.
Batina tradicija, cijene i slova
Još jedan jubilarac bori se danas za preživljavanje u predstečaju sklopljenom 2014. Prošlog ponedjeljka navršilo se devedeset godina otkad je iz tek osnovane tvornice Borovo izašao prvi par kožnate obuće. Za to je zaslužan češki industrijalac Tomáš Baťa koji je na periferiji Vukovara podignuo tvornicu Bata. Vrlo brzo prešao je na kombinatsku organizaciju – tvornica je sama proizvodila sve potrebno za proizvodnju pa je oko nje izraslo cijelo naselje. Inače, Baťa je zaslužan i za određivanje cijena nižih od okruglog broja (odd-even pricing). No pritom se nije vodio psihološkim razlozima. Odredio je cijenu para cipela u svojoj indijskoj tvornici od 124,95 rupija (danas bi to bilo desetak kuna) kako bi izbjegao porez za robu skuplju od 125 rupija. Takve su cijene izazivale interes kupaca. Zato je tu praksu prenio i u druge svoje pogone, pa tako i vukovarski. Bata u Borovu nestaje kao brend s nacionalizacijom 1945., no tvornica se nastavlja razvijati pa je potkraj osamdesetih proizvodila više od dvadeset milijuna pari obuće godišnje, tisuće tona automobilskih guma i gumeno-tehničke robe te imala više od 22 tisuće zaposlenih u pogonima na današnjoj lokaciji i više od 600 trgovina. Onda je došao rat i u opsadi Vukovara sve je uništeno. Proizvodnja je djelomično obnovljena 1998., ali u znatno manjem obujmu. Borovo danas zapošljava 600 radnika, od kojih je 400 u proizvodnji u Borovu, a 200 u 74 prodavaonice. Od Tomáša Baťe ostala je industrijska tradicija, Batine cijene 'na 99 lipa' i prepoznatljiv 'Batin' font slova, sačuvan i u logotipu nacionaliziranoga Borova.
Okrugle obljetnice nisu rezervirane samo za najveće i najpoznatije kompanije. Jubileje slave i obrti s tradicijom. Primjerice, četrdesetogodišnji Viplast Vitomira Božića izrastao je u obiteljsku tvrtku koja je danas najveći proizvođač polietilenske ambalaže u Istri i Primorju. Ni tvornica namještaja Naprijed, smještena u srcu Dalmatinske zagore, pod obroncima Kamešnice, u neposrednoj blizini Sinja, ne juri globalne rezultate, ali u 45 godina izrasla je u respektabilna dalmatinskog proizvođača kvalitetna namještaja po mjeri za uređenje doma i opremanje poslovnih prostora. I 'starci' iz vodoprivredne djelatnosti – osječka Vuka (utemeljena prije 145 godina) i Karašica-Vučica iz Donjeg Miholjca (koja danas ima 125 godina) – odrađuju posao u svojoj regiji, ali i svjedoče o razvoju Slavonije u davnom 19. stoljeću, za vrijeme Austro-Ugarske, o kakvom se danas može samo sanjati.
Imeđu Franje Josipa i Andreja Plenkovića
Zato nije slučajno što i tvornica žigica Drava i Tekstil LIO, kojima je zajedničko što su osnovane tijekom vladavine cara Franje Josipa, broje svoje posljednje dane. Nekad popularnu osječku Šibicaru osnovao je 1856. kao Prvu osječka tvornicu ognjila Emerik pl. Reisner zajedno s Josipom Fösmayerom. Preživjela je i konfiskaciju 1945., a osim šibica proizvodila je drvenu ambalažu za voće i povrće, čačkalice, štapiće za roštilj... Do kraja 1991. tvrtka nije poslovala s gubitkom, u trenutku pretvorbe u dioničko društvo imala je 400-tinjak zaposlenih. Tvornica osnovana nakon samo 23 godine od pojave prve šibice u svijetu prestala je raditi 2003. i stečajni postupak još nije završen.
Iako nije u stečaju, prema svome kraju ide i Tekstil LIO. Lanaru je 1901. osnovao industrijalac Johann (Ivan) Fiedler. Nakon klasične konfiskacijsko-privatizacijske priče tvrtka je prošle godine prestala proizvoditi tekstil i posteljinu te rasprodaje imovinu. Nije pomogao ni projekt pametnog jastuka, reklamiran prije tri godine.
Ipak, pred kraj ove priče o jubilarcima koja traje posljednjih 165 godina treba reći da nije sve tako crno. Među jubilarcima su i uspješne kompanije poput PPD-a Pavla Vujnovca, brzorastućeg Lidla i njegove bratske kompanije iz Schwarz grupe Kauflanda, stabilne Privredne banke Zagreb, Tedeschijeva Atlantica, koji je jedan od primjera razvoja i korporacijskog upravljanja by the book, Croduxa, koji je nedavno Ivan Čermak za dobru cijenu prodao slovenskom Petrolu (još jednom jubilarcu, u Hrvatskoj pet godina mlađem od Croduxa)… A tu je, naravno, i već spomenuti 'tinejdžer', 15-godišnji Infobip. IT tvrtka iz Vodnjana i njezin samoborski vršnjak Nord Produkt, koji proizvodi kupaonski namještaj, jedine su privatne kompanije u domaćem vlasništvu koje su se uspjele probiti među najvažnije jubilarce koji ove godine obilježavaju petnaest godina od osnutka. Hrvatski 'klinci' u prvih pet ili deset godina još nisu stasali poput stranih osvajača hrvatskog tržišta, koji imaju znatno veće resurse za brz uspjeh od domaćih konkurenata. Globalna konkurencija zasigurno neće biti slabija ni u idućih 165 godina, a tko to doživi – pričat će.
Surađivala Donatella Pauković