Kako poljoprivrednici u Ravnim kotarima planiraju profitirati ‘zarobljavajući‘ CO2 i prodajući ga na burzi

Dodatne prihode poljoprivrednicima i neutraliziranje ugljičnog otiska tvrtkama koje žele certifikatom pokazati okolišnu odgovornost, mogao bi donijeti koncept kojim se u tri hrvatske županije i tri talijanske regije razvijaju inovativne održivije prakse. Prvi put u svijetu razvijen je kalkulator za izračun količine i vrijednosti ugljičnog dioksida koji u procesima poljoprivredne proizvodnje ostaje na poljima, traje testiranje, a u planu je uspostava burze i ugljični krediti koje bi kupovale tvrtke koje ne uspijevaju postići ugljičnu neutralnost.

Mogućnost lake zarade na zatvorenoj i još nepostojećoj burzi ugljičnog dioksida, prosječnom bi poljoprivrednom proizvođaču naviklom na konkretne državne poticaje, egzaktne izračune prinosa po hektaru, poznate metode oranja ili gnojidbe i jasna pravila tržišnog natjecanja po principima direktne prodaje ili otkupa uzgojenog proizvoda, mogla zazvučati kao apstraktno prodavanje magle.  Pomislio bi to predrasudama skloniji slabiji poznavatelj stanja svijesti u domaćem agraru, odmahujući na ideju da će među poljoprivrednim proizvođačima u plodnim dalmatinskim Ravnim kotarima zavladati ikakav interes za konceptualnim trženjem ozloglašenog stakleničkog plina.

No, pokazuje se da gdje se ukaže mogućnost zarade, ma kako apstraktno i konceptualno se činila prodaja CO2 koji bez ikakve posebne tehnologije ostaje uskladišten na poljoprivrednom gospodarstvu i kao takav može imati svoju financijsku vrijednost, naći će se i otvorenijih za inovativne ideje i prakse.

Kako bi i mali poljoprivrednici mogli ponešto profitirati na dekarbonizaciji odnosno ograničavanju emisija ugljičnog dioksida u atmosferu, 'zarobljavanjem' CO2 na prirodan način, upućuje nas ravnokotarski poljoprivrednik Marko Maričić iz sela Kakma, proizvođač trešanja, badema i maslina na sedam hektara površine, u trešnjiku u kojem osim stabala nema tragova tehnologije koja bi ukazivala na prikupljanje odnosno hvatanje ugljičnog dioksida poznato i kao proces sekvestracije.

– Prijavio sam se za sudjelovanje u projektu GECO2 zato što mislim da postoji potencijal i da je budućnost poljoprivrede u prodaji ugljičnog dioksida. Koja dodatna kuna dobro bi došla za popravljanje budžeta. U projektu sudjelujem tako što biljke koje uzgajam skladište ugljični dioksid. Biljka skladišti plin u svojim organima i onda se procesom fotosinteze taj CO2 pretvara u kisik koji biljka ispušta dok ugljični dioksid koristi za svoj rast i razvoj. Trebao bih preko menadžera ići na burzu. On će prodavati taj ugljični dioksid i meni isplaćivati postotak. Kolike bi prihode mogao ostvariti, ovisi o tome kolika će biti cijena tone CO2 na burzi, a i o vrstama biljki koje uzgajamo, ne skladišti svaka vrsta jednaku količinu CO2 – približava nam poljoprivrednik iz sela Kakma skrivene potencijale svog poljoprivrednog gospodarstva i vjeru u dodatnu zaradu na nepostojećoj burzi.

Inovativno se djeluje i u susjednom Tinju u kojem proizvođač povrća i maslina Ante Peraić ne samo da je ovladao europskom terminologijom i projektnim zakonitostima te uz pomoć europskih mjera za ruralni razvoj podiže novi nasad badema, nego i već računa koliko bi ukupno mogao utržiti od 'zarobljavanja' CO2 na šest obiteljskih hektara, uz dva koja ima u najmu i još planirana četiri. 

– Na poziv svog prijatelja otišao sam na prvo predavanje, vidio da bi moglo biti nešto od toga i zainteresirao sam se. Drugo predavanje bilo je još zanimljivije, a pogotovo kada su rekli da bi tu moglo biti i nekakve zarade. Skoro sve što je navedeno u tim predvanjima, mi to tako i radimo. Najznačajnije što smo naučili je da što manje mehanizacije ide u polje, da se radi što manje prohoda, da se posadi trava i da se izbacuju pesticidi. Koliko bi se moglo zaraditi na 'zarobljavanju' CO2 u ovom masliniku, ne znam, treba to izračunati. Tu je 150 stabala, strojevi ulaze minimalno, frezam dvaput i svake dvije godine dajem stajski gnoj. Što je veća biljka, ona može 'zarobiti' više CO2. Najviše 'zarobljavaju' voćke koje imaju krošnju. Cijena 'zarobljenog' CO2 trenutno je veća od šezdeset eura po toni – izbacuje kao iz rukava poljoprivrednik iz ravnokotarskog sela Tinj, pokazujući nam svoj maslinik i krški pašnjak koji uz projektno ulaganje tek treba postati bajamik.

U kakav su se to, okom nevidljivi, projekt na svojim njivama upustili ravnokotarski poljoprivrednici, o kakvom to tržištu ugljičnog dioksida pričaju mali poljoprivredni proizvođači i koliko bi im se i na koji točno način moglo financijski isplatiti zadržavanje CO2 u njihovim biljkama? Pitamo to u plodnom ravnokotarskom polju Ivanu Dević, zamjenicu ravnatelja Agencije za ruralni razvoj Zadarske županije, voditeljicu projekta GECO2, prvog takvog u svijetu. Apstraktni koncept dobrovoljnog tržišta ugljika uokviren u europski projekt koji provode znanstvene institucije, razvojne agencije i tvrtke u tri talijanske regije i tri hrvatske županije, dobiva jasnije konture.

– Kroz edukaciju u prvoj fazi projekta prošlo je preko 130 poljoprivrednika iz Zadarske županije, a mi smo za našu pilot-aktivnost odabrali njih 28 za koje smatramo da imaju potencijala sudjelovati na burzi C02. Htjeli smo dobiti reprezentativni uzorak stanja na terenu pa smo odabrali i velike i srednje i male i starije i mlađe i ekološke i konvencionalne poljoprivrednike. Oni bi uz primjenu agrookolišnih mjera, dakle održivijih poljoprivrednih praksi kao što su smanjivanje kemikalija, uspostava travopoljnog proreda i zaštitnih usjeva, trebali sami proizvoditi što je moguće manje CO2 dok njihove biljke zadržavaju CO2 odnosno apsorbiraju ga. Temeljem kalkulatora kojeg smo razvili, prilično točno ćemo dokazati kolika je moć apsorbcije bila na površinama koje smo testirali. Ovdje konkretno proizvodimo čisti zrak. Mi smo ti koji 'zarobljavamo' CO2 i stavljamo na tržšte. Neće završiti na postojećoj burzi u Leipzigu na kojoj kompanije iz sektora energetike i prometa trže razliku između kvota CO2 koje smiju proizvesti i koje stvarno proizvedu. U planu je projektom uspostaviti zatvoreno tržište, burzu za sudionike u projektu i prodavati taj CO2 tvrtkama koje žele biti ekološki prihvatljivije, najviše onima koje po zakonu moraju otkupljivati određenu kvotu. Kad parametre unesemo u kalkulator, kad vidimo kolika je razlika između dva testiranja, koliko 'zarobljenog' C02 pojedini poljoprivrednik može staviti na tržište, znat ćemo o kojim mogućim zaradama otprilike govorimo. Nakon završetka projekta težit ćemo uspostavi zatvorenog tržišta CO2 na razini cijele Hrvatske kako bismo motivirali poljoprivrirednike da idu kao ekološkom  gospodarenju,a poduzetnike da budu društveno odgovorni. Bitno nam je pronaći verifikatora odnosno to da naši izračuni budu priznati – rasvjetljava voditeljica projekta Green economy CO2 poljoprivredno-ugljično-burzovnu enigmu, odolijevaći našem inzistiranju da iznese neku konkretnu moguću cifru po posađenom hektaru masline, badema ili neke treće poljoprivredne kulture.

Proces 'zarobljavanja' CO2 u biljci, shvatili smo u dalmatinskim Ravnim kotarima, potpuno je prirodan i ne zahtijeva nikakve posebne tehnologije,s time da se količina 'zarobljenog' CO2, a time i potencijalna poljoprivrednikova zarada može povećati ekološkijom poljoprivrednom proizvodnjom. Tvrtkama koje budu sudjelovale na zatvorenoj dobrovoljnoj burzi C02, kada se ona uspostavi do kraja provedbe projekta dogodine u svibnju, korist za volonterskim sudjelovanjem proizlazi iz toga da otkupom CO2 od poljoprivrednika one mogu neutralizirati svoj ugljični otisak te koristiti oznaku 'CO2 free – GECO2 approved' i pokazati tako svoju okolišnu odgovornost.

U projektnoj će bazi za potencijalne kupce, svojevrsnoj zatvorenoj burzi, biti dvjestotinjak poljoprivrednika, a projektom kojim se želi dokazati da je moguće izračunati količinu poljoprivrednom proizvodnjom zarobljenog CO2, očekuje se stotinjak potencijalnih kupaca 'zarobljenog' CO2.  Na toj zatvorenoj burzi zajamčena minimalna cijena po toni 'zarobljenog' ugljičnog dioksida trebala bi biti 20 eura, dok na onoj otvorenoj na kojoj se zasad ne trguje poljoprivredom zarobljenim C02, cijena ovih dana premašuje šezdeset eura. Prema prvim izračunima, poljoprivrednik na deset hektara može 'zarobiti' i do 200 tona ugljičnog dioksida i po sadašnjoj tržišnoj cijeni lako zaraditi dodatnih 12 tisuća eura.