Krugman: Ne žurite s uvođenjem eura

Vlada male zemlje poput Hrvatske treba zadovoljiti minimalne kriterije nametnute izvana, odnosno minimalno štedjeti i pokušati tražiti više fleksibilnosti.

Građanima, pak, ostaje glasati za dobre političare, drugo nije njihova odgovornost, poručio je Paul Krugman, jedan od najpoznatijih ekonomista današnjice odgovarajući na novinarski upit nakon svog predavanja na drugom Adris business forumu održanom u Rovinju. Nobelovac je održao predavanje na temu krize u Americi i Europi, a puno savjeta za Hrvatsku nije imao zato što, prema vlastitom priznanju, nije posebno detaljno proučio naše pokazatelje i situaciju.
Drugi savjet, opet forsiran upitom iz publike, bio je da se ne žurimo s uvođenjem eura jednom kada uđemo u Europsku uniju. Priznao je da odgovor na pitanje žuriti ili ne u eurozonu nije lak zbog činjenice da je hrvatski dug u eurima, ali načelno je izrazio uvjerenje kako valja rastezati. Hrvatska nije članica eurozone, rekao je tijekom predavanja, ali kao da jest, tečaj je vezan i dug je denominiran u eurima, pa eventualna klasična devalvacija stoga ne bi pomogla u našem slučaju, smatra Krugman.
Amerika je na putu oporavka, njihova verzija krize je čista, no Europa ima dodatnih poteškoća. Opće razduživanje koje je počelo nakon pucanja mjehurića u Americi 2008. štetno je za ekonomiju zbog osnovne matematike. Dug jedne osobe je prihod druge, i ako svi krenu u razduživanje dolazi do stezanja ekonomije. Krugman je predavanje, očekivano, iskoristio za još jedno populariziranje svojih kejnezijanskih uvjerenja o nužnosti fiskalne ekspanzije i toleriranja visoke inflacije u krizi. Manje mjehure, nastavio je, lako je riješiti mjerama monetarne politike (smanjenjem kamatne stope), međutim, za ovakvu krizu potrebni su i djelovanje fiskalne politike te olakšavanje duga. Europa je načelno slična SAD-u kada se analizira ekonomska situacija (Nevada je Irska, Španjolska je Florida, povukao je analogiju Krugman), uz jednu bitnu razliku – Europska unija nije država, premda ima mnoge značajke države. Prema Krugmanu, ključ problema za Europu je izostanak fiskalne i bankarske unije, što je ilustrirao primjerom Floride prije dvije godine, koja je iskusila slične probleme prezaduženosti i jednostavno zatražila pomoć savezne vlade koju on ugrubo procjenjuje na šest posto BDP-a. To je u EU nemoguće, tko bi Nijemce uvjerio da Španjolskoj ili Grčkoj pomognu sa šest posto BDP-a, poentirao je Krugman.
Grčka je specifičan slučaj, njihova kriza rezultat je čiste fiskalne neodgovornosti što se ne može primjeniti na ostale europske države, pa niti Španjolsku, trenutno središte europskog problema. Euro je, tvrdi, jedan od ključnih uzroka problema. Španjolci su se ulaskom u eurozonu opustili, jeftini novac i kapital počeli su utjecati u velikim količinama u zemlju i mjehur se počeo napuhavati dok nije konačno prsnuo. Napomenuo je, osvrčući se na njemačko moraliziranje, kako treba imati na umu da je velik dio tog novca zapravo došao kroz međubankarsko posuđivanje, primjerice njemačka banka je posudila novac španjolskoj.
Periferija je tako kupovala izvoz iz zemalja poput Njemačke, prvima je dug rastao, drugi su se bogatili i jačali izvoz. Upravo prodajom svog izvoza europskoj periferiji Njemačka uvelike duguje izlazak iz stagnacije 90-ih godina prošlog stoljeća. Dakle nitko nije kriv, ili su svi krivi, rekao je Krugman. Cijena nadnica je rasla, ukupna proizvodna konkurentnost je padala i sada je interna devalvacija jedino dostupno rješenje. Da Španjolska ima pesos, a ne euro, mogla bi jednostavno devalvirati svoju valutu, no kako to ne može, preostaje joj u toj varijanti smanjenje nadnica, iako je bolno i upitne učinkovitosti.
Dužnička kriza, pak, posljedica je, nikako uzrok kako mnogi vjeruju, vjeruje Krugman. Europljani su nakon Grčke zaključili kako je riječ o fiskalnom problemu koji se fiskalno i riješava, štednjom, no to nije dalo rezultate, prije svega nije urodilo povratkom povjerenja na što se računalo. Dva su zato, moguća scenarija za Europu. Idealni je brzo kreiranje fiskalne i bankovne unije, ujedno i manje vjerojatan. Krugman je priznao kako europski lideri stalno pričaju o ta dva pojma, no praksa je upravo suprotna, bankovnu uniju ne mogu dogovoriti, a fiskalna je u praksi sasvim suprotna onome što teoretski treba biti. Druga, realnija varijanta je uspostava europskog kreditora posljednjeg spasa i tu Krugman vidi pozitivne pomake u razmišljanju Europske središnje banke i njenog šefa Marija Draghija kojeg je pohvalio. Tiskanje novaca načelno je nepopularno i opasno, ali nekada i nužno, rekao je, a euro je to onemogućio. Tu tezu potkrijepio je usporedbom Španjolske i Britanije. Njihova zaduženost načelno je ista, no Britanija posuđuje novce uz dva posto kamate, Španjolska uz šest, razlog je euro i nemogućnost tiskanja novca. Draghi se počeo u posljednje vrijeme kretati u smjeru ubrizgavanja svježeg novca u posrnule ekonomije što Krugman odobrava. Priznao je kako su određena štednja i rezanja bili neizbježni, no sada više nemaju nikakvog ekonomskog smisla, riječ je o najobičnijem kažnjavanju navodno neodgovornih zemalja. Posuđivanje se mora pokrenuti, inflacija je nužna, može se sažeti Krugmanove misli. Usprkos tezi o štetnosti ovako oblikovanog eura, bez fiskalne i bankarske unije, Krugman drži da bi propast eura bila katastrofalna, više politički, nego ekonomski. To bi značilo propast europskog projekta, što nitko ne želi. Europa će se ili sabrati ili će potonuti, završio je svoje predavanje Krugman.