– Halo, Zoki!
– O, Gogo, kako Sonja, djeca?
– Dobro, hvala, sve pet. A Sanja?
– Ma znaš nju, stalno me gnjavi s tom zdravom prehranom.
– Baš bismo trebali jednom na odojka, bez tih sestrični. I još obje doktorice, posebno tvoja…
– Lako tebi, oftalmologija je O. K., ali nutricionizam... Ne znaš ti kako je meni.
– Mogu si mislit.
– Znači dogovoreno, samo da ovi tvoji otvore restorane…
– Ma probali smo, ali Davor, Vili i Kruno nikako da popuste. Čak ni Vlado nije uspio, a stalno ih stišće, čak i preko šefa…
– Da, nije Vladek baš uvijek loš…
– Nije, nije…
– Nego, što trebaš?
– Ma znaš, ona Zlata…
– Koja Zlata?
– Ona tvoja iz Vrhovnog suda.
– Nije moja, ali što s njom?
– Mislim, nije to loše rješenje.
– Oho!
– Mislim… među nama…
– Aha!
– Pa znaš da ne smijem javno zbog šefa…
– Dobro, dobro, već smo pričali o tebi i tom tvom planinarenju.
– Alpinizmu.
– Da, alpinizmu. Ma daj se malo ohrabri, pa nas trojica zapravo dijelimo vlast!
– Al' Zoki, kad on to ne kuži. Ne možeš mu objasniti, neće ni čut.
– I, što ćete? Pa ti trebaš odlučiti.
– Znaš da bih ja odmah. Mislim… žena je O. K., čak ni šef neće moći reći da je tvoja, jer je išla i protiv tebe, ali problem je što je išla i protiv njega!
– Ma baš me briga. Znam da bi njegov savjetnik Vladek skupa sa svojim kumom Miroslavom opet htio Đuru. E, ne dam! Ne dam!!! Hoćete se mlatit sa mnom prije lokalnih izbora? Može, nema problema, udrite!
– Nemoj tako, Zoki…
– Šta nemoj! Deset na jednoga. Deset na jednog u kišnoj noći…
– A mi smo umorni bili, bili smo gladni i mokri…
– Jedan na deset, jedan na deset! Ooo, zar se i to može?
– Da – mi smo prolet… Dobro, baš i nismo. Ma pusti Ćopića.
– Kakav Ćopić! Kakvih deset na jednoga!? Ja sâm, a vas stotine!!!
– Ali…
– Milosti ne tražim nit' bih vam je dao!!!
– Zokiii!
– Oprosti, znaš da me ti tvoji uvijek iznerviraju.
– Ma ne daj da te izbace iz takta, vidiš kako ja… Nego, stvarno ću podržati tvoj prijedlog. Eto, baš zove šef na Predsjedništvo. Čujemo se poslije.
…
– Halo!
– Onda, Gogo, je li riješeno?
– Riješeno?! Nego što nego riješeno! To tvoje uopće nije bila argumentirana rasprava, nego si je želio pretvoriti u kavgu, ne političku, nego osobnu u kojoj ćemo se vrijeđati kako građani ne bi vidjeli meritum…
– Ma čekaj, Gogo…
– Meritum je poštovanje Ustava, zakona i javnog poziva. To tvoje je karakteristika primitivnih ljudi. Kad nemate argumente, vrijeđate nas i lažete, i to je više puta viđeno.
– Ali, Gogo…
– Dobio sam dopis, proučit ću ga i ako nije u skladu sa Zakonom, postupit ću u skladu s onim što nalaže poslovnik! Je l' jasno?
– Shvatio sam… Opet ništa od odojka.
Ovaj razgovor nije se dogodio i plod je autorove prljave mašte.