Koliko su zaposleni u Hrvatskoj na bolovanjima i koliki je to trošak za poslodavce i HZZO bila je tema studije 'Bolovanja u Hrvatskoj – analiza stanja' autora dr.sc. Ive Tomić i Darija Ćorića u izdanju Hrvatske udruge poslodavaca. U studiji se posebno obrađuju i neopravdana bolovanja, kao i prijedlog autora za poboljšanje tog dijela sustava zdravstvenog osiguranja. Prenosimo dijelove analize koju nam je ustupila dr.sc. Iva Tomić, glavna ekonomistica HUP-a, uz minimalne korekcije.
Autori ističu da unatoč snažnom povećanju prihoda, a posebice prihoda od doprinosa, rashodi u hrvatskom zdravstvenom sustavu i dalje neumoljivo rastu. S COVID krizom to će dodatno eskalirati. Poslodavcima, s druge strane, osim značajnog troška rada u vidu visoke stope doprinosa za zdravstveno osiguranje (16,5 posto), ogromne (izravne i neizravne) troškove predstavljaju i bolovanja.
U razdoblju 2013.-2019. vidljiv je porast broja ukupnih dana privremene nesposobnosti za rad (autori napominju da je PNR širi pojam od bolovanja jer uključuje, primjerice, i odsustvo s posla zbog njege člana obitelji). Također u istom razdoblju zabilježen je i rast broja slučajeva PNR-a, s time da je taj rast izraženiji u slučaju bolovanja na teret poslodavca. Iako se prosjek trajanja PNR-a nešto smanjuje, s druge strane pak s posla izostaje prosječno više osoba. Naime, u razdoblju od 2013. do 2019. (dakle u vremenu prije pandemije) broj dana bolovanja na teret poslodavca narastao sa šest na gotovo devet milijuna, a broj slučajeva bolovanja sa 600 tisuća na gotovo milijun. Istovremeno, u 2019. broj slučajeva bolovanja na teret poslodavca u odnosu na ona na teret HZZO iznosio je 4 prema 1. U studiji se navodi da je ukupan trošak na ime bolovanja poslodavcima u 2019. iznosio više od tri milijarde kuna, ne računajući troškove za plaćanje zamjenskog rada ili gubitaka zbog neobavljenog posla. S druge strane, gotovo sve zemlje članice EU imale su manji broj dana bolovanja na teret poslodavca u odnosu na Hrvatsku s time da je hrvatski sustav najsličniji njemačkom i podrazumijeva 42 dana bolovanja na teret poslodavca. Nadalje, u usporedbi s drugim zemljama članicama EU, Hrvatska se nalazi u gornjoj polovici zemalja po udjelu odsutnih s posla zbog bolesti ili nesposobnosti za rad. Povrh toga, prisutno je i povećanje broja tzv. neopravdanih bolovanja što ukazuje na opravdanost traženja promjene cjelokupnog sustava bolovanja u Hrvatskoj.
Neopravdana bolovanja
U Izvješću o poslovanju HZZO-a za prvu polovicu 2020. stoji kako je zbog kontinuiranog nepovoljnog kretanja stope bolovanja, već početkom 2017. godine HZZO intenzivirao redovne kontrole bolovanja, a organiziran je i rad posebnih Povjerenstava za izvanrednu kontrolu bolovanja te rad Povjerenstava za kontrolu bolovanja po F-dijagnozama (slovo F u liječničkoj dijagnozi označava skup dijagnoza koje opisuju devijaciju duha i svijesti). Naime, HZZO provodi redovite kontrole privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), kao i kontrole bolovanja na zahtjev poslodavca koji se obrađuju u posebnim izvješćima Službe za kontrolu.
U godišnjem Izvješću o poslovanju HZZO-a za 2018., stoji kako je u te godine provedeno ukupno 4.588 kontrola ugovornih subjekata (pravnih osoba) HZZO-a i pregledano 7.620 osiguranika. Na zahtjev poslodavca pregledano je pak 2.282 osiguranika, u redovnim HZZO-ovim kontrolama njih još 5.230, a u izvanrednim 108. Nakon provedenih kontrola zatvoreno je 2.270 bolovanja koja su se pokazala kao lažna (30 posto od ukupno kontroliranih), ugovornim subjektima izrečene su 142 opomene, 12 opomena s naplatom štete, 18 opomena s novčanom kaznom, pet opomena s naplatom štete i novčanom kaznom, te jedna opomena pred raskid ugovora s novčanom kaznom.
Najčešći razlozi za izricanje ugovornih mjera bili su oskudno ili nedostatno vođenje medicinske dokumentacije te nepostojanje medicinskih indikacija za daljnje korištenje bolovanja. Potrebno je posebno spomenuti da je HZZO, u cilju daljnjeg smanjenja neopravdanog korištenja bolovanja, odredio posebna povjerenstva za izvanrednu kontrolu bolovanja koja su pozivala osiguranike na klinički pregled, te donosila stručno-medicinsku ocjenu o opravdanosti daljnjeg korištenja bolovanja. U tim je izvanrednim kontrolama pregledano 5.860 osiguranika, nakon čega je ustanovljeno čak 2.318 lažnih bolovanja, odnosno 40 posto.
Iz navedenog proizlazi da je u 2018. sveukupno pregledano 13.480 osiguranika te je ustanovljeno 4.588 lažnih bolovanja ili 34 posto kontroliranih. U usporedbi sa 2017. pregledano je 2.832 više osiguranika i ustanovljeno 1.478 više lažnih bolovanja (u 2017. godini sveukupno je kontrolirano 10.648 osiguranika, a od toga je bilo 3.110 bolovanja ili 29 posto onih kojima je ukinuto bolovanje).
Nakon što je studija izrađena HZZO je objavio podatke o kontroliranim bolovanjima i za 2019. i 2020. godinu. Tako je u 2019. u provedenim kontrolama PNR-a sveukupno pregledano 15.968 osiguranika i zatvoreno 6.230 PNR-a ili 39 posto kontroliranih, što u odnosu na 2018. znači kako je u 2019. pregledano 2.488 ili 18,5 posto više osiguranika i zatvoreno kao lažna 1.642 bolovanja ili 36 posto više PNR-a. U 2020. je zbog pandemije nešto drugačija situacija i po bolovanjima, kao i njihovim kontrolama, pa je tako u provedenim kontrolama PNR-a sveukupno pregledano 22.982 osiguranika. Zatvoreno je 5.869 lažnih bolovanja ili 26 posto kontroliranih PNR-a, što u odnosu na isto razbolje 2019. znači da je u 2020. pregledano 7.014 osiguranika više (44 posto) te je zatvoreno manje bolovanja - 361 ili šest posto PNR-a.
Osam tisuća neopravdano odsutnih s posla dnevno
U nastavku autori ističu da prethodno navedeni podaci daju naslutiti da se udio neopravdanih bolovanja kreće oko 30 posto. No upozoravaju da u zaključku ipak treba biti jako oprezan; naime, udio od 34 posto zaključenih bolovanja u 2018. ili 29 posto u 2017. odnosi se samo na bolovanja koja su bila kontrolirana, ne i na sva bolovanja. S obzirom da su bolovanja koja su bila kontrolirana iz nekog razloga smatrana suspektnima, udio neopravdanih bolovanja u ukupnom broju bolovanja najvjerojatnije je nešto manji. S druge strane, velika je šansa da je broj neopravdanih bolovanja zapravo znatno veći jer kontroli promaknu oni koji nisu označeni kao sumnjivi. Za potrebe ove analize autori su uzeli u obzir pretpostavku o udjelu neopravdanih bolovanja u iznosu od 30 posto.
U Izvješću o poslovanju HZZO-a za 2019. stoji da je samo za bolest iznos naknada na teret HZZO-a iznosio 826.804.236 kuna (uračunamo li i pratnju i njegu člana obitelji, onda se taj iznos penje na 925.755.783 kuna). Na teret poslodavca zbog bolesti dnevno izostaje s posla 27.440 osoba, dok na teret HZZO-a zbog bolesti i njege člana obitelji dnevno izostaje 21.806 osoba, bez komplikacija u trudnoći. Kada bismo na ove podatke primijenili gore navedeni postotak neopravdanih bolovanja od 30 posto, mogli bismo zaključiti sljedeće:
- na teret poslodavca dnevno neopravdano izostaje s posla 8.232 osobe;
- na teret HZZO-a dnevno neopravdano izostaju 6.542 osobe;
- na teret HZZO-a godišnje za neopravdana bolovanja odlazi približno 248.041.271 kuna.
Pritom treba imati na umu da su kontrole uglavnom fokusirane na bolovanja preko 42 dana, odnosno na bolovanja na teret HZZO-a. Ovo zasigurno nije konačan trošak za HZZO jer postoje i neizravni troškovi za zdravstveni sustav u obliku povećanog angažmana zdravstvenih djelatnika, povećane administracije, kontrole bolovanja, itd.
Gledajući pak ukupni broj izostanka zaposlenih na poslu može se zaključiti kako godišnje hrvatsko gospodarstvo samo za bolovanja radnika zbog bolesti izdvaja 1.867.218.238 kuna. Uzmemo li u obzir da je 30 posto neopravdanih bolovanja, hrvatsko gospodarstvo godišnje izravno gubi barem 560.165.472 kuna.
Ovdje se radi o zaista konzervativnom izračunu s procjenom minimalnog troška za hrvatsko gospodarstvo, a zbog sljedećih razloga:
1. Postoje ograničenja koja su prisutna kod naknada na teret HZZO-a, a ne primjenjuju se kod naknade za bolovanje na teret poslodavca:
- naknada na teret HZZO-a se isplaćuje tek nakon 42. dana bolovanja, no prosjek trajanja privremene nesposobnosti za rad u 2019. iznosio je 15,4 dana (na teret poslodavca 8,9 dana),
- naknada na teret HZZO-a je ograničena u svom iznosu, odnosno iznosi proračunsku osnovicu uvećanu za 28 posto (4.257,28 kuna);
- na naknadu na teret HZZO ne obračunavaju se doprinosi za I. mirovinski stup i porez na dohodak.
Slijedom toga, izvjesno je kako poslodavci češće daju naknade i u većem iznosu (minimalno 70 posto plaće, često i više) nego kada se naknada daje na teret HZZO-a. Zbog toga su iznosi koji su korišteni za izračun od 560.165.472 kuna manji od stvarnog iznosa.
2. Na utvrđeni (minimalni) iznos je potrebno uračunati izravne i neizravne troškove zbog neopravdanog bolovanja:
- doprinosi za mirovinsko osiguranje (15 posto za prvi stup te pet posto za drugi stup) i porez na dohodak (24 posto ili 36 posto, odnosno 20 posto ili 30 posto) na naknade plaće za vrijeme bolovanja,
- trošak izgubljenog rada takvog radnika,
- trošak prekovremenog rada ostalih radnika koji moraju preuzeti rad odsutnog radnika (ovdje je potrebno uzeti u obzir vremenski trošak i trošak plaće za prekovremeni rad),
- smanjena produktivnost poduzeća i ostalih radnika,
- povećana administracija (zbog promjene rasporeda radnika, drugačiji obračun plaća),
- smanjena kvaliteta usluge (jer radnik koji mijenja nije specijaliziran kao odsutni radnik),
- neizvjesnost oko trajanja radnikove odsutnosti,
- angažiranje zamjenskih radnika i njihova edukacija i sl.
Uzimajući navedeno u obzir jasno je kako postoji utemeljena osnova za tvrdnju kako neopravdana bolovanja hrvatsko gospodarstvo koštaju više od milijardu kuna godišnje, ako ne i više milijardi kuna. Posebice ako uzmemo u obzir prisutne anegdotalne dokaze kako se bolovanja često zloupotrebljavaju u cilju obavljanja neprijavljenog rada, odnosno sive ekonomije.
Mogući smjer reforme
Autori u analizi navode i moguće smjerove reforme sustava bolovanja koji uključuje sljedeće:
1) Smanjenje opterećenja poslodavca, posebice u dijelu do prvih 10 dana bolovanja:
- Jednak porezni tretman poslodavca i države pri isplati naknade (HZZO naknadu plaća u neto iznosu, poslodavac u bruto II iznosu).
2) Veće ovlasti kontrolora u slučaju neopravdanih bolovanja:
- Zatvaranje bolovanja po samom kontroloru, ali i proširivanje područja kontrole.
3) Skraćenje ukupnog trajanja bolovanja na teret poslodavca s 42 dana u neprekinutom trajanju na maksimalno 30 dana na godišnjoj razini:
- U skladu s praksom drugih EU zemalja.
4) Omogućiti poslodavcu veće upravljanje bolovanjima:
- Omogućavanje tzv. sick daysa. Primjerice, pet ili sedam dana godišnje tzv. sick daysa koji se može koristiti bez opravdanja, a za manje bolesti/neugode, dok bi sve ono što službeno propiše liječnik bilo na teret države, odnosno HZZO-a. Na taj bi se način smanjio pritisak na zdravstveni sustav i radnik ne bi bio motiviran uzimati, kao niti liječnik odobravati, neopravdano bolovanje. Primjerice, Slovenija je u veljači ove godine uvela mogućnost kratkog bolovanja do tri dana uzastopno bez potvrde od doktora opće medicine (iako se radi o privremenoj mjeri koja traje do 31. prosinca 2021. godine). HUP je već zaprimao upite svojih članica o takvoj mogućnosti u Hrvatskoj, što pokazuje kako postoji interes hrvatskih poslodavaca o ovoj mogućnosti.
- Mogućnost jednostavnog otkazivanja ugovora o radu u jasno definiranim slučajevima.
- S druge strane, neoporezivo dopunsko/dodatno zdravstveno osiguranje (uz zaštitu na radu, ali i redovne sistematske preglede i cijepljenja na teret poslodavca) bi moglo dodatno doprinijeti prevenciji, boljem zdravlju radnika, bržem povratku na posao i rasterećenju zdravstvenog sustava.