Donijeti bilo kakav zaključak o državnim potporama, pa i onaj najčešći – potpore su drugo ime za socijalno zbrinjavanje – jednostavno je promašeno. Zašto? Zato što u službenom Vladinom izvješću o potporama iz studenoga prošle godine (izradilo ga je Ministarstvo financija) osim detaljnih brojki nema nikakvih analiza. Usporedne brojke po godinama, vrstama, oblicima... nemaju previše smisla ako ne znamo kakav je učinak konkretne potpore, koliko je pomogla konkretnoj grani i/ili tvrtki, koji su ciljevi, jesu li ostvareni, kakav je njen utjecaj na ukupno gospodarstvo...
Potvrđuju to i u HUP-u u kojemu vele kako odavna nije dovoljno govoriti samo o iznosu, bilo apsolutno bilo kao udjel u proračunu ili BDP-u, jer je važnije govoriti o njihovoj strukturi i učinkovitosti ili ostvarivanju postavljenih ciljeva.
– Vjerojatno iznosi tih potpora onima koji ih primaju ili očekuju nisu dovoljni, dok su onima koji samo promatraju trošenje proračunskih sredstava, u često nejasne svrhe, preveliki. Stoga bi izdatke za državne potpore trebalo promatrati u kontekstu ostvarivanja postavljenih ciljeva, odnosno postizanja određenih društvenih i ekonomskih rezultata. Iako je Ministarstvo financija dužno procijeniti financijski i gospodarski učinak državnih potpora na gospodarstvo, takvi pokazatelji nisu dostupni, pa onda izostaje i konačna ocjena o njihovoj učinkovitosti – poručuju iz HUP-a.
Zašto je to uopće važno? Državna je potpora oblik državne intervencije. Dodjeljivanje potpora država stavlja u povlašteni položaj određene ekonomske sektore, regije ili poduzeća. Što znači da potpore ugrožavaju tržišnu utakmicu, jer uvode diskriminaciju između poduzeća koja dobivaju pomoć i onih kojima je pomoć uskraćena. Pa, ako se već dijeli (kao u našem slučaju, šakom i kapom) red je znati zašto smo dali. Jer, dali smo svi – dok su lani potpore iznosile 13.666 kuna po zaposlenome, prije deset godina bilo je to dvostruko manje, 6.900 kuna. Zašto bi itko nekome godišnje dao gotovo dvije prosječne plaće?
Preklani su potpore narasle na 21 milijardu kuna (prije deset godina iznosile su 9,5 milijardi), pri čemu su i dalje najveći gutači potpora poljoprivreda i ribarstvo koji su pospremili 7,7 milijardi kuna. Sektor industrije i usluga pokupio je 13,4 milijarde uglavnom sektorskih potpora. Pri čemu je omjer sektorskih i horizontalnih potpora i dalje nepovoljan i daleko od EU prakse: sektorske su potpore i dalje visokih 71 posto ukupnih, horizontalne su oko 20 posto (ostatak su potpore u covid krizi). U Europi je obrnuto. Iako je i EU, za razliku od SAD-a ili Azijskih zemalja, duboko zagazila u potpore kao način poticanja ekonomije, u većini su članica one smislene, suvisle i namijenjene inovativnim tvrtkama.
Hoćemo li ikada dostići takav trend pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.