Navučen na društvene mreže, pratim objave FB prijatelja s ljetovanja. I sve je nešto čudno. Gomila fotki čarobnih zalazaka sunca, pa ispijanja jutarnjih kava u kafićima s pogledom na pučinu. Pa izvještaja o menijima u restoranima i konobama. Nađe se još i fotografija s glisera ili jedrilica. Ali nema fotografija iz hotela, hotelskih lobija ili bazena.
Anketa među prijateljima i poznanicima pokazala je da, uz par izuzetaka, u punoj sezoni nitko od njih, njihovih prijatelja ili rodbine nije ljetovao u nekom od jadranskih hotela. Novonastali srednji pa čak i viši srednji stalež (onaj s početka tranzicije je izbačen iz te lige) nema dovoljno velika primanja da bi si mogao priuštiti ljetovanje u pristojnom hotelu na Jadranu u punoj sezoni. Što su mogli njihovi očevi i majke, oni ne mogu.
Turizam – lažna lokomotiva
Iz godine u godinu, cijene u jadranskim hotelima postojano rastu. Rast plaća u hrvatskom gospodarstvu ne slijedi taj tempo. Primjerice, u zadnjih 15 godina plaće (bruto, ali onda tako približno i neto) u Slovačkoj su rasle 1049 eura, a u Hrvatskoj samo 327 eura. Češka nas je pretekla po prosječnim plaćama prije pet godina. Slovenci su nas prešišali za cijeli krug. Finalno, u posljednjih pet godina Hrvatska je imala najslabiji rast plaća od svih tranzicijskih zemalja.
Plaće, vidi čuda, najviše rastu u zemljama u kojima jača moderan industrijski sektor okrenut izvozu. Opčinjenost rekordnim turističkim sezonama u Hrvatskoj traje i pojačava se. U toj zaslijepljenosti većina ne vidi da je multiplikativni efekt betonizacije obale i krcanja Jadrana turistima nizak. Na sezoni od tri mjeseca neki mogu dobro živjeti, ali to nije pogonsko gorivo da cijela zajednica prosperira. Česi, Slovaci i Slovenci nemaju "rekordne turističke sezone", a plaće tamo značajno rastu.
U takvim okolnostima novonastali (viši) srednji sloj u Hrvatskoj dijeli se na dvije osnovne skupine. U prvoj su oni koji nisu naslijedili nekretninu na obali. Obitelji od četiri člana s plaćama srednjeg menadžmenta možda bi i mogli skupiti novac za aranžman u hotelu u punoj sezoni. Ali bi morali zagrabiti u štednju. Što većina ne želi učiniti. Pa odluka pada na najam apartmana.
Varijanta B je da se zagrabi u ušteđevinu i kupi apartman. Na ulaganjima u apartmane ili kuće na Jadranu se posljednjih desetak godina ne gubi. A kuhanje i na odmoru, uz buku koja dolazi iz susjednih apartmana prvih se desetak godina još i podnosi.
Prodaja obiteljskog srebra
Drugu skupinu čine sretnici kojima su preci, iz vremena mračnog socijalizma, priskrbili vikendicu ili kuću na obali. U socijalizmu su i pripadnici nižeg srednjeg sloja mogli graditi na Jadranu. Dobivali su društvene stanove, pa je ostajalo novca za kupovinu jeftinih parcela na tada još pustoj obali. Danas su to nekretnine koje se mogu prodati za par stotina tisuća eura.
Prva generacija nasljednika sada je upravo u fazi ulaska u mirovinu. Iznenađujuće, mnogi se odriču zdravog života na Jadranu od travnja do listopada. Odlučuju se, teškom mukom, ali ipak, za prodaju "obiteljskog nekretninskog srebra". Razlog? Njihova djeca, treća generacija, nemaju plaće kojima bi u mjestima boravka, na kontinentu, riješili svoja stambena pitanja. Pa se vikendice i kuće prodaju Slovencima, Česima, Slovacima ili Poljacima.
A kako će svoje stambene potrebe za dvadesetak godina rješavati četvrta generacija. Kako se čini – teško. Čeka je sudbina uobičajena u kapitalizmu. Ne imati svoju nekretninu i biti vječiti podstanar. U Hrvatskoj ili van nje.
Jedno su vrijeme u modi bili ovdašnji gurui koji su propovijedali odricanje od glupog kupovanja nekretnina.Treba unajmljivati. To se više isplati. Čak su neki od njih to demonstrirali vlastitim primjerom. Ali nakon samo par godina, eto, slučajno, u medijskoj tišini otišli su iz najma i kupili kuće i uselili se u njih. Sigurno je sigurno. Danas u blagodati neimanja nekretnine malo tko vjeruje. Samo si je mnogi, uz nepostojanje strateškog promišljanja na razini države, oslanjanje na turizam, a zanemarivanje industrije, tako ostvarenim plaćama neće moći priuštiti.
Pa će za mnoge takve obitelji i sedam dana apartmana na Jadranu u punoj sezoni postati izazovan projekt. Hotele će gledati iz daljine jer će do tada privatizacija plaža postati uobičajena.