Nedavno je Visoki trgovački sud presudio u korist jedne dubrovačke tvrtke koja je dokazala da prava na obeštećenje imaju i tvrtke oštećene malverzacijama u švicarskim francima. Na tu temu razgovaramo s odvjetnicom Kristinom Bajsić Bogović iz odvjetničkog društva Horvat, Zebec i Bajsić Bogović.
Očekujete li promjene nakon što je VTS donio ovakvu presudu, odnosno može li se od pravnih osoba očekivati val tužbi protiv banaka?
Zasigurno da se očekuju. Zapravo, do sada su pravne osobe, kao i pravni stručnjaci vjerujemo, nekako svi potiho očekivali ovakav rasplet događaja, međutim zbog visokih iznosa odobrenih kredita, pa u vezi s tim i povezanim visokim troškovima u slučaju da se stranke odluče pokrenuti parnični postupak, čekalo se i nije se ništa pokretalo.
Nadamo se da će se sada vlasnici i rukovodeće osobe pravnih osoba osvijestiti i pokrenuti postupke radi zaštite svojih prava i interesa i, s druge strane, da će se sudovi rukovoditi stavom iznijetim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
Međutim, ono što valja naglasiti jest da sama činjenica sklapanja ugovora s kreditnom institucijom u CHF-u ili bilo kojoj drugoj valuti ne jamči uspjeh u parničnom postupku. Razlog je taj što na navedeno ipak utječe više čimbenika, a jedan od njih je i to je li u konkretnom slučaju došlo do neravnopravnosti stranaka, odnosno kreditne institucije i korisnika kredita - pravne osobe, u njihovim pravima i obvezama te je li postupanjem kreditne institucije pravna osoba kao korisnik kredita oštećena ili nije. To se može utvrditi tek po uvidu u ugovorne odredbe pojedinog pravnog posla i po provedenom vještačenju od strane ovlaštenih stručnjaka koji se bave navedenim pravnim područjem koji bi morali utvrditi kako se tijekom ugovora mijenjala kamatna stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kako su se kretale kamatne stope tijekom otplate kredita do konačne otplate i koliko je temeljem (eventualnih) povećanja kamatne stope korisnik kredita više platio kreditoru.
Je li presuda primjenjiva samo na ugovore s bankama, ili na širi spektar poslova?
Ovdje je najvažnije naglasiti da navedena presuda nije primjenjiva samo na kredite sklopljene u valuti CHF, već ima utjecaj na sve pravne poslove, neovisno o kojoj valuti se radi, radi li se o leasingu ili sl., kao i neovisno o kakvoj instituciji se radi, ako je ugovorena nepoštena ugovorna odredba koja je dovela do neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
Stoga, ono što je važno utvrditi u takvim slučajevima, a što će sud i utvrđivati ako će se pokrenuti takvi postupci, je li 'kreditor mijenjao ugovornu odredbu bez obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe' te je li u tom slučaju došlo do neravnoteže između ugovornih stranaka i, posljedično, štete na strani korisnika kredita.
Prema tome, ako je ugovoreno da kreditor može jednostranom odlukom mijenjati odredbu o visini ugovorne kamate, pri čemu takvo ovlaštenje daje mogućost kreditoru da jednostrano, samovoljno i bez jasnih parametara mijenja kamatne stope i konačno, ako je kreditor to i činio, tada se radi o ništetnoj odredbi, a ništetna odredba ne proizvodi pravni učinak.
Radi pojašnjenja, ako je u pravnim odnosima došlo do ugovaranja takvih ugovornih odredbi, takve odredbe su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima jer se radi o povredi načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načela savjesnosti i poštenja, načela zabrane zlouporabe prava, načela jednake vrijednosti činidbi te načela zabrane prouzročenja štete. I to nije sve.
Što još ima?
Kao što je i ukazano u navedenoj presudi, odredbama čl. 269.-271. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Odrediva je ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Međutim, ako bi se, s obzirom na okolnost slučaja, utvrdilo da je ugovorna odredba kojom je kreditor jednostrano mogao mijenjati kamatnu stopu bila određena ili barem odrediva, i da nije uzrokovala neravnopravnost između ugovornih strana, tada zahtjev pravne osobe na utvrđenje ništetnosti takve odredbe ne bi bio usvojen.
Prema tome, teško je općenito govoriti o valjanosti pravnih poslova s tako formuliranom ugovornom odredbom glede promjene kamatnih stopa, već je potrebno pristupiti svakom slučaju zasebno. Međutim, u većini slučajeva kreditna institucija jest postupala na štetu korisnika kredita i samovoljno mijenjala kamatne stope na način da ih je povisila slijedom čega korisnici kredita imaju pravo na potpunu restituciju.