Investitori i poduzetnici Hrvatsku mogu upoznati i putem 555 jedinica lokalne samouprave. Od toga je čak 428 općina, 127 gradova te 20 jedinica područne samouprave, odnosno županija plus Grad Zagreb. Upravo one imaju važnu ulogu u upotrebi sredstava iz fondova Europske unije
Već godinama traju prijepori o hrvatskoj lokalnoj i područnoj samoupravi, o njezinoj veličini, ulozi, svrhovitosti, o tome koliko ona ustvari koči ili ne koči razvoj Hrvatske, treba li joj reforma i kakva. I doista, već na prvi pogled brojke sve otkrivaju. U Republici Hrvatskoj ustrojeno je čak 555 jedinica lokalne samouprave, od toga je čak 428 općina, 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija. Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima poseban status grada i županije, tako da je u našoj državici sveukupno 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Plaće umjesto infrastrukture
A kako to izgleda u praksi najbolje je vidjeti na primjeru jednog otoka, u ovom slučaju Brača, na kojem je ustrojeno čak sedam općina i jedan grad. To samo po sebi pretpostavlja da na Braču ima sedam načelnika i vjerojatno zamjenika te jedan gradonačelnik (u ovom slučaju gradonačelnica) i vjerojatno zamjenik i još popriličan broj administrativnih djelatnika koji tu mašineriju lokalne uprave prate i pokreću. Prosječna općina u Hrvatskoj ima oko šest zaposlenih, uključujući i političke dužnosnike (načelnika i zamjenike), a grad u prosjeku skoro osam puta više, čak 46 zaposlenih u gradskoj upravi. Za županije takvog podatka nema. Za sve njih treba osigurati plaće, vjerojatno i malo reprezentativnih usluga, što za otok poput Brača vjerojatno i nije toliki problem jer prihoda ima od turizma, pa se otok ipak donekle razvija.
No, problem su male općine, daleko od vreve turista, poduzetničkih zona, poslovnih nebodera i razvojnih potencijala, u kojima se ono malo novca i to uglavnom potpomognutog državnim proračunom, troši za plaće tih načelnika i zamjenika, pa ne ostaje dovoljno za pločnik, javnu rasvjetu, društveni dom, lokalnu ambulantu, košnju trave, subvencionirani javni prijevoz, a kamoli za razvoj kakve takve infrastrukture koja bi, sačuvajbože, dovela do nekih konkretnih investicija. Jedine privatne investicije koje su postojane u takvim općinama trgovine su s drvenom sklepanom klupicom na ulazu na kojoj lokalci prevrću političke i sportske teme uz pivo iz boce.
Što su čije dužnosti i obveze
One općine koje imaju sreću pa im se potrefi da na izborima izaberu nekoga tko doista može i hoće raditi, njih mediji, pa i Lider, brzo zamijete, pa im se i oda priznanje za njihov rad u tekstovima kako se u toj i toj općini ili gradu nešto dobro događa i kako se trendovi mijenjaju nabolje. Žalosno je jedino što je takvih premalo, pogotovo u nerazvijenim krajevima države. S druge strane, postoje općine koje doslovno grcaju u novcu, što od turizma, što od gospodarskih djelatnosti, koje si mogu dopustiti investicije u komunalne djelatnosti, koje potiču razvrstavanje otpada, ulažu u pametnu javnu rasvjetu, internet, koje uče kako aplicirati na fondove EU i koje povlače sredstva za kojekakve zanimljive projekte, od aglomeracija do programa za socijalnu uključenost stanovništva, preko novih turističkih projekata koji će im u konačnici donijeti još veću, mahom financijsku korist.
Doista ima takvih općina kojima je najveća briga kako i gdje potrošiti novac, pa naručuju na javnim natječajima najmodernije kante za smeće sa senzorima i kamerama ili pak automate s plastičnim cvijećem i svijećama za lokalno groblje. Teško je to pojmiti kada dolazite iz općine u kojoj nitko ne kosi dječje igralište i u koju liječnik dolazi jednom u tjednu na dva sata. Kao i obrnuto.
S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoji građanski odgoj, a ni politika se ne trudi prokazati ili javnost naučiti koje su dužnosti i obveze djelokruga općina, gradova i županija, birači u biti nemaju pojma za što je sve odgovorna lokalna vlast. Primjerice, općine su zadužene za uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalno gospodarstvo, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu i sport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša te protupožarnu i civilnu zaštitu. Županije su te koje moraju voditi brigu o obrazovanju, zdravstvu, prostornom i urbanističkom planiranju, gospodarskom razvoju, prometu i prometnoj infrastrukturi, održavanju javnih cesta, planiranju i razvoju mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova te na kraju o izdavanju građevinskih i lokacijskih dozvola, kao i o provedbi dokumenata prostornog uređenja.
I lokalna i regionalna samouprava imaju jednu zajedničku ulogu, a to je provedba projekata razvoja i sudjelovanje u provedbi kohezijske politike EU, iz koje se u današnje vrijeme i na europskom kontinentu financira najveći dio projekata društvenog i gospodarskog razvoja malih i velikih prostornih jedinica. A u pravilu lokalne škole financira država, dugove županijskim bolnicama vraća država i tako dalje.
Ispod prosjeka
Svjetlo na kraju tunela došlo je iz EU, točnije i konkretnije iz EU fondova. Kako navodi Vedran Đulabić, izvanredni profesor na katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu, u svom radu pod nazivom 'Lokalna i regionalna samouprava i korištenje sredstava iz fondova Europske unije', jedinice lokalne i regionalne samouprave pojavljuju se u nekoliko važnih uloga kad je riječ o korištenju sredstava iz fondova EU.
– Pojavljuju se ili kao nositelji lokalnog i regionalnog razvoja ili kao partneri središnjoj vlasti u oblikovanju politike prema EU institucijama i korištenju sredstava iz fondova EU ili pak kao krajnji korisnici sredstava iz ESI fondova – ističe Đulabić i konstatira kako iskoristivost fondova najčešće i gotovo jedino ovisi o kapacitetima određene lokalne samouprave.
Što samouprava ima bolje ljude s razvijenim kompetencijama, povlači više sredstava. I to je sva matematika. A Europska komisija i sama to itekako vidi. Njezino zadnje izvješće o Hrvatskoj kaže da smo prema učinkovitosti javne uprave ispod prosjeka EU.
'Nedostatan kapacitet za izradu i provedbu politika i projekata utječe na učinkovitost i brzinu, što je za vrijeme krize postalo vidljivo u povlačenju sredstava iz strukturnih i investicijskih fondova, koji za Hrvatsku predstavljaju veliku priliku za ublažavanje posljedica krize i potporu gospodarskom oporavku. Uvođenje novog sustava strateškog planiranja i najavljena nacionalna strategija razvoja ne napreduju. Štoviše, javna je uprava teritorijalno vrlo rascjepkana, a na lokalnoj razini resursi nisu u skladu s nadležnostima. To pridonosi neujednačenoj kvaliteti javnih usluga u zemlji i rastu administrativnih troškova', stoji u preporukama Europske komisije.
Možemo to promijeniti, pomaknuti trendove, samo moramo biti svjesni svoje odgovornosti na izborima, kao i odgovornosti onih čije ime zaokružujemo.