Proteklih 160 godina, od osude prvog novinara u Hrvatskoj Ivana Perkovca, razvijala su se dva suprotstavljena oblika novinstva i novinarstva. S jedne strane autorsko i neovisno novinstvo i novinarstvo, a s druge režimska (stranačka, oportunistička) žurnalistika i žurnalizam. Rečeno je to prilikom predstavljanja knjige 'Režimsko novinarstvo' slobodnog novinara Ivice Grčara Piksa u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru na kojem su promotori bili profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivo Josipović (bivši predsjednik Republike), dr. Pavel Gregorić s Instituta za filozofiju u Zagrebu i Žarko Modrić, umirovljeni novinar koji je znatan dio radnog vijeka proveo u Beču kao dopisnik japanskih medija iz Europe.
U knjizi Grčar piše o zakonskim rješenjima u kojima djeluju novinari, o situacijama u kojima se zakoni od strane vladajućih režima ni ne poštuju te naglašava da režimu nije dovoljno samo to, nego se u Hrvatskoj novinari čak i sudski cenzuriraju. Takva atmosfera pogoduje rastu broja režimskih novinara, zbog čega i Gregorić, hvaleći Grčara, ističe da je u Hrvatskoj danas sve manje neovisnih novinara. U knjizi piše da se nakon upoznavanja s dokumentima i činjenicama objavljenim u toj publikaciji 'lako može razlučiti stranački režimski žurnalizam od neovisnog novinarstva'. Dalje se kaže da se 'na isti način mogu razlikovati i pojedini autori – jesu li neovisni i slobodni autori, ili su samo režimski (stranački) medijski djelatnici koji prerađuju dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija i ostale trivijalne sadržaje…'
Grčar piše o režimskom novinarstvu u totalitarnom i demokratskom sustavu i kaže da među njima nema razlike jer režimski novinar je onaj koji nastoji ugoditi autoritetu kojeg slijedi neovisno o sustavu. Pri tom, kada Grčar govori o režimskom novinarstvu i novinarima, ne misli samo na vlast i političku odanost vlasti, nego misli i na stranačku odanost, vjersku te na novinarstvo pod utjecajem korporacija. Kako je naglasio Grčar, čitajući knjigu i analizirajući dokumente (kojih je na gotovo 200 strana) svaki novinar se može prepoznati u jednoj od tih dviju grupa (režimski/nerežimski). Također u knjizi Grčar piše i o problemu sa zgradom Hrvatskog novinarskog doma, o upitnom vlasništvu HND-a nad tom zgradom, zbog čega je (između ostalog) i istupio iz HND-a.
Modrić je pohvalio Grčarevu knjigu rekavši da režimski novinari u pravilu djeluju prerušeni u neovisno, samostalno i slobodno nerežimsko novinarstvo i na sve načine nastoje spriječiti da se u javnosti uoči razlika između njih i stvarno neovisnih novinara. I sam je, kaže, bio režimski novinar radeći u medijskim kućama u bivšoj Jugoslaviji, a što zapravo znači slobodno novinarstvo shvatio je tek kad je otišao u Beč. Grčar je dodao da su svi novinari bili u nekim situacijama ili fazama pod utjecajima režima, no pitanje je koliko se njih uspjelo oduprijeti raznim vrstama pritisaka kojima su bili izloženi.
Bivši predsjednik Republike Josipović pohvalio je knjigu, ali je napomenuo da se u nekim dijelovima ipak ne slaže s autorom, inače njegovim prijateljem već 50-ak godina, na što je Grčar odgovorio: 'Tim bolje, jer očekujem raspravu o temi o kojoj se u Hrvatskoj šuti.'
Inače, Grčar je u novinarstvu od kraja 60-ih, radio je za mnoge poznate medijske kuće u Hrvatskoj (Polet, Start, Večernji list, Vjesnik…). U poslovnom tjedniku Lider radio je od početka izlaženja pa sve do prije par godina. Danas objavljuje na portalu Autograf. Osim najnovije publikacije 'Režimsko novinarstvo', Grčar je ranije objavio još tri: 'Kritika prakse europskog suda za ljudska prava' (prevedena na engleski jezik), 'Usklađivanje prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu' te 'Državom i pravom protiv akademske čestitosti'. Također, s Tonkom Maroevićem koautor je knjige 'O novinskoj ilustraciji posvećenoj Danku Jakšiću'.