Državno zamrzavanje cijena efikasan je način za instantno ublažavanje negativnih efekata inflacije i sprječavanje oportunističkog ponašanja nekih aktera na tržištu, no dolazi s upozorenjem na ambalaži – upotrijebiti samo u slučaju nužde
Iako je kontrola stabilnosti cijena, time i borba protiv inflacije, ključna zadaća središnjih banaka, karakter drastičnog rasta cijena koji globalna ekonomija trenutačno proživljava zahtijeva i velik angažman fiskalne grane, a u slučaju Hrvatske i isključiv s obzirom na alate raspoložive Hrvatskoj narodnoj banci.
Ironično, monetarna vlast u Hrvatskoj, primarno zadužena za održavanje stabilnosti cijena, u situaciji njihova divljanja zapravo i ne može previše napraviti jer je aktualna inflacija posljedica svjetskog nerazmjera ponude i potražnje i problema na tržištu energenata, a dostupni monetarni instrumenti za borbu protiv toga su, blago rečeno, limitirani. Uostalom, treba vidjeti koliko u tom smislu mogu napraviti i najveće središnje banke, odgovorne za dvije najvažnije svjetske valute, američki Fed i Europska središnja banka.
Ako se i odluče za agresivniji obračun s razinom cijena, čime ozbiljno riskiraju recesiju, efekt njihova djelovanja neće biti trenutačan, zbog čega je teret obračuna s rastom cijena, paradoksalno, pao na države, barem na kratki rok, kojima ne preostaje drugo nego konkretnim i hitnim mjerama pokušati ublažiti štetu u svojim ekonomijama. Opcija imaju nekoliko, ali najkontroverznija je većini ekonomskih stručnjaka izrazito nepopularna kontrola cijena, odnosno u ovom slučaju zamrzavanje cijena. Naime, svaki put kada država počne određivati cijene na tržištu, narušava jednu od svetinja tržišne ekonomije, jer je slobodno formiranje cijena izravna posljedica slobodnog funkcioniranja ponude i potražnje, temelja slobodnog tržišta. Uplitanje države stoga može imati, nerijetko i ima, negativne efekte na cjelokupnu ekonomiju. Moguće je izbjeći petljanje s cijenama korištenjem drugih mjera kao što su porezi i subvencije, međutim, zamrzavanje cijena je efikasan način za instantno ublažavanje negativnih efekata inflacije i sprječavanje oportunističkog ponašanja nekih aktera na tržištu, no dolazi s upozorenjem na ambalaži – upotrijebiti samo u slučaju nužde.
Pandemija je ponudila zaista bogatu trpezu primjera nemogućnosti isključiva oslanjanja na tržište, stoga posezanje za kontrolom cijena bez previše ustezanja nimalo ne začuđuje. Štoviše, države nisu imale izbora i mnoge su nevoljko ušetale u prostor koji nije namijenjen njima. Kad je alternativa opsežnoj i dubokoj državnoj intervenciji ekonomska katastrofa, kakva je nesumnjivo prijetila jer su epidemiološke mjere nosile golemu cijenu, izbora i nema, posebice ako je sjećanje na zadnju recesiju još svježe.
Kao pravilo, dakle, ekonomisti zaziru od reguliranja cijena, ali kada se svijet suoči sa situacijom s kakvom se suočio, voljni su 'začepiti nos' na neko vrijeme. Ipak, većina će se složiti da država u tome mora biti vrlo oprezna. Intervencija mora biti opsegom i vremenom ograničena, zato što u protivnome redovito postaje kontraproduktivna i uzrokuje više štete nego koristi za širu ekonomiju. Ukratko, što kraća, što uža i maksimalno transparentna. Sve ostalo je socijalizam.
Više o uplitanju države u formiranje cijena i zašto je to dvosjekli mač pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.