piše: Davor Runje
Kao što u fizici vrijeme računamo od trenutka Big banga, tako će u hrvatskom IT-u zauvijek ostati zabilježen trenutak kada je Infobip postao prvi hrvatski jednorog, privatna tvrtka vrijednija od milijarde dolara.
Nakon Infobipovog Big banga, krenula je bujica dobrih vijesti: Nanobit je preuzet za više od stotinu, a Five za 40 milijuna dolara, Microblink, Photomath i Gideon Brothers dobili su investicije u desecima milijuna dolara, Rimac se spojio u Bugattijem, a Span je upravo objavio izlistavanje na Zagrebačkoj burzi.
Naravno, investicija i preuzimanja je bilo i ranije, ali nikada u ovakvim iznosima i s ovakvom učestalošću. Očito je da se nešto značajno događa, a to je dobra prilika za pogled unazad kako smo uopće došli u ovu situaciju, ali i za pokušaj predviđanja što nas čeka u budućnosti.
Hrvatski IT razvija se već desetljećima, ali jači zamah dobio je u devedesetima i liberalizacijom tržišta. U to doba osnovane su tvrtke koje su kupovale komponente i same sklapale računala. Tehnički gledano, to nije bio osobito složen posao i uz nešto prakse su ga uspješno radili studenti. Zbog niske složenosti posla, marže su bile relativno male jer je i dodana vrijednost relativno mala.
Specifičnost ovog posla je da zapravo nije zahtijevao velika kapitalna ulaganja. Ako ste uspjeli ugovoriti dobre rokove plaćanja prema dobavljačima, a robu uspjeli plasirati i naplatiti prije tog roka, tada ste rastom mogli financirati daljnji rast. Što je manje robe na skladištu, a dulji rokovi plaćanja, to je više gotovine u vašim rukama. Na tom poslovnom modelu nastao je i izrastao HG Spot koji je na svom vrhuncu imao više od 150 milijuna dolara prihoda i tržišnu vrijednost od 25 milijuna dolara.
Kako se ovaj model bazirao na “osvajanju” domaćeg tržišta, nakon prvotno osvojenih pozicija nije bilo prostora za nove tvrtke, a postojeći tržišni lideri nisu imali prostor za rast na stranim tržištima jer su i tamo pozicije već davno bile zauzete. HG Spot je izašao na burzu, a M SAN je proširio znatno svoje poslovanje kako bi nastavio svoj rast.
Nakon ove prve faze razvoja, druga fazu su predvodile softverske tvrtke koje su svoje usluge dominantno plasirale u inozemstvu. Plaće u Hrvatskoj bile su značajno niže nego na zapadu, a kvaliteta u pravilu bolja no što su nudile konkurentske tvrtke na svojem tržištu.
Jedna od najuspješnijih, ako ne i najuspješnija tvrtka razvijena na tom modelu je Five koji je nedavno preuzela Endava za 40 milijuna dolara, skoro dvostruko veću valuaciju uz deset puta manji prihod od HG Spota! Specifičnost ovog modela je u vrlo kompleksnoj usluzi za koju su potrebni visoko specijalizirani stručnjaci koji se mogu nositi s međunarodnom konkurencijom, ali zato je i dodana vrijednost puno veća i marže znatno veće nego kod sklapanja računala.
Upravo ove visoke marže omogućile su ovim tvrtkama da reinvestiranjem dobiti narastu, sve dok problem nije postao kapital, već ljudski kapacitet. Tako je danas puno veći problem privući kvalitetan kadar nego naći financiranje, ali je rast svejedno usporen činjenicom da ovako mala zemlja kao što je Hrvatska teško može značajno povećati broj IT i srodnih stručnjaka za održavanje ovakvog modela rasta, mada se dosta radi na tome da se taj problem barem smanji kroz edukaciju i imigracijsku politiku.
Srećom, ušli smo u treću fazu razvoja gdje IT tvrtke svoje poslovanje baziraju na globalnoj prodaji vlastitih proizvoda, a ne prodaji utrošenog vremena na razvoj tuđih rješenja. Upravo ovaj tip tvrtke je Nanobit koji je prodan za više od 100 milijuna dolara švedskoj Stillfront grupi. Prihodi Nanobita otprilike su jednaki Five-ovim, ali je vrijednost tvrtke ipak 3-4 puta veća. Razlog tome je skalabilnost vlastitih proizvoda.
Ukratko, da biste povećali prihode i dobit deset puta, to praktično možete uz gotovo isti broj zaposlenih. Ovim pristupom riješen je osnovni ograničavajući problem rasta tvrtki baziranih na prodaji usluga, ali pojavio se novi problem: kako financirati inicijalni razvoj proizvoda?
Naime, potrebna su znatna financijska sredstva i dosta vremena kako bi se razvio globalno konkurentan proizvod, a u Hrvatskoj povijesno nije dovoljno razvijeno tržište kapitala koje bi pratilo ovakve visokorizične projekte, mada se situacija znatno popravila zadnjih nekoliko godina.
Tako je, na primjer, Nanobit svoj inicijalni razvoj igrica financirao prihodima od svoje prve, znatno jednostavnije fitness aplikacije, a tvrtke poput Poslovne inteligencije razvoj svojih prozvoda financiraju iz prihoda uslužnog poslovanja. Najveći uspjeh ovakvog modela do sada nesumnjivo će biti Infobip kad za dvije godine izađe na burzu, a njegova vrijednost će se mjeriti u milijardama, a ne milijunima dolara.
Kako se u sve to uklapa Rimac? Zašto je VW grupa uopće inicirala spajanje Rimca i Bugattija? Odgovor nije u sklapanju automobila, niti u uslugama koje Rimac automobili pružaju brojnim kompanijama koje žele elektrificirati svoje automobile, niti u Neveri, bez obzira koliko je to fantastičan proizvod.
Pravi razlog, barem po mom mišljenju, leži u činjenici da je Rimac sposoban s vrlo ograničenim resursima stvoriti intelektualno vlasništvo - tehnologiju, prototipove, patente i sve ostalo što ide uz to - koje je potrebno velikim kompanijama da inoviraju. Tako je, primjerice, trošak razvoja Bugatti Veyrona po javno dostupnim podacima koštao 1,6 milijarde dolara, dok je Rimac Neveru razvio za nekih 200-ak milijuna dolara.
Ovaj trošak je teško nadoknaditi prodajom ovih superautomobila, ali se licenciranjem razvijene tehnologije masovnim brendovima to itekako isplati. I tu dolazimo do zadnje faze razvoja IT-a u kojoj se ne razvijaju čak niti proizvodi, već ključne tehnologije. U ovom modelu praktično nema ograničavajućih faktora rasta, ali zahtijeva još veću stručnost radne snage i još veća financijska ulaganja.
Meni osobno je fascinantno da smo u samo trideset godina prešli put od sastavljanja računala do izrade vlastite tehnologije u jednoj od najkompetitivnijih industrija, ali to samo pokazuje kako je u tehnologiji sve moguće i da je upravo to najbolja strategija za male nacije kako što je to Hrvatska.