Drvena je građa poskupjela 200 posto, praškasti materijali 50, željezo i limovi 40, u prosjeku je sve u građevini skuplje od 30 do 40 posto. Tako bi montažna kuća koja je izgrađena prije prvog lockdowna umjesto tadašnjih 55 tisuća eura sada stajala više od 74 tisuće! Cijene žitarica i ulja skočile su u prosjeku 40-ak posto, neke su se i udvostručile, cijena prijevoza viša je 9,3 posto, otprilike toliko i nekretnina. Pa ipak, službena je inflacija na godišnjoj razini 2,8 posto. Kada se sve te brojke stave u istu rečenicu čini se da se netko zeza s našim razumom.
Kako objasniti takvu diskrepancu? Iz HNB-a, čija je i službeno najvažnija zadaća očuvanje stabilnosti cijena, poručuju kako se inflacija prati na temelju kretanja indeksa potrošačkih cijena (IPC) koji se računa u Državnom zavodu za statistiku.
– IPC se izračunava na temelju košarice od oko 890 proizvoda. Svakoga mjeseca prikuplja se oko 38 tisuća cijena na prodajnim mjestima u devet gradova. Obuhvaćena su sva dobra i usluge koje kupuje stanovništvo radi finalne potrošnje. Proizvodi se uključuju u izračunavanje IPC-a ako je njihov udjel u ukupnim izdacima referentnog stanovništva veći od 1/1000 – kažu u HNB-u dodajući kako je temeljna inflacija onaj dio ukupnoga kretanja cijena koji u najvećoj mjeri mora biti briga monetarne politike, jer isključuje utjecaj specifičnih promjena cijena koje se smatraju prolaznom pojavom te ne bi trebale imati utjecaj na odluke monetarne politike.
Prolazne promjene cijena najčešće imaju dva izvora: prvi se odnosi na posebno promjenljive cijene kao što su cijene sirove nafte i poljoprivrednih prehrambenih proizvoda, a drugi na učinke cjenovnih prilagodbi zbog državne regulacije cijena ili promjena poreza.
No, to nam i dalje malo pomaže shvatiti jaz između onoga što nam se servira i onoga što zaključuje vlastiti razum na temelju iskustva. Stvar donekle rasvjetljava Ivan Žilić koji kaže kako računanje inflacije, posebno tijekom pandemije, pati od više poremećaja.
– Indeks potrošačkih cijena prikazuje kako se kreće cijena odabrane košarice dobara. No, riječ je o pokazatelju koji se fokusira na prosječnu košaru. Tijekom pandemije manje smo trošili primjerice na kina, kazališta, restorane, hrana je postala temeljnim dijelom potrošnje, a upravo je cijena hrane najviše skočila, što znači da takvo kućanstvo mjeri inflaciju višu od službene. Uostalom, različita kućanstva kupuju različita dobra i troše različite usluge, dok indeks potrošačkih cijena prikazuje samo uprosječenu košaru dobara koja zapravo ne prikazuje nikoga – tvrdi Žilić.
To implicira u/o ekonomiji posve novu stvar: različita kućanstva, ovisno o strukturi potrošnje, imaju različite indekse potrošačkih cijena, ili još drastičnije – cijene više rastu kućanstvima s manjim dohotkom, te brojčano većim i starijim kućanstvima, dakle, nejednakosti postoje i u inflaciji!
Više o rastu cijena pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.