Na putu Hrvatske prema razvijenosti Švicarske nedostajao je samo još jedan kotačić koji se upravo uglavljuje kao zamašnjak u državni sustav. Kuloarima ovih dana kruži dugoočekivani dokument, Nacrt prijedloga nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine, koji bi Hrvatsku trebao u deset godina podignuti s dna europske razvijenosti bar do prosjeka.

Hajde, u tmurnom vremenu korone dobro dođe malo optimizma. Pa se tako u Strategiji predviđa da ćemo za deset godina dosegnuti 80 posto prosjeka europskog BDP-a po stanovniku, a sad smo na 65 posto. Drugim riječima, to bi bio rast sa sadašnjih 20-ak tisuća eura na oko 27 tisuća eura, što je ambicioznih 35 posto rasta, i sustizanje europskog prosjeka, ali samo u statičkoj varijanti. Naime, nastavi li ostatak Europe rasti prema trendu ovog desetljeća, hrvatskih 27 tisuća eura bit će za deset godina i dalje ispod 70 posto europskog prosjeka. Za dohvat željenih 80 posto prosjeka EU Hrvatska bi trebala u deset godina podignuti BDP per capita za više od 60 posto, što je nedostižno.
Već i taj detalj pokazuje nekonzistentnost dokumenta koji na 80-ak stranica pokazuje da pati od ozbiljnih boljki. Interdisciplinarni pristup sveo se na puko nabrajanje želja i mogućnosti, i to uz podosta prepisivanja iz godišnjih reformskih planova (a za prepisivačinu smo već dobivali packe iz Europske komisije) i drugih dokumenata. Ni završna redaktura nije uspjela spasiti stvar. Naprotiv.

Dokument iz PR službe

Trenutačna verzija kao da je izašla iz radionice Vladine ili HDZ-ove PR službe, a ne iz promišljanja državnih stratega (koje i nemamo). Tako se premijer već u prvoj rečenici svoje uvodne riječi hvali (zasad u neslužbenoj varijanti) zamjetnim gospodarskim i društvenim napretkom koji je Hrvatska postigla u tri desetljeća samostalnosti. Zaista, danas živimo bolje nego 1990., ali u tom razdoblju drastično smo pali u odnosu na cijelu tranzicijsku Europu. Danas se napredak ne mjeri po tome što nema nestašice toaletnog papira i banana, nego po inovativnosti, uključivosti, mogućnostima koje država pruža svojim građanima, prije svega mladima i obrazovanima…
Pogledamo li samo posljednje desetljeće, BDP po stanovniku sporije je rastao samo u Sloveniji (29 posto). Sve ostale članice 'nove Europe' rasle su brže od hrvatskih 35 posto, a 'fenjeraši' s kojima se, nažalost, uspoređujemo ostvarili su 69 posto rasta (Rumunjska, koja nas je već prestigla) odnosno 49 posto (Bugarska, koja samo što nas nije prestigla). U PR maniri čak se i ovogodišnji pandemijski, rekordni pad BDP-a naziva usporavanjem rasta gospodarstva.
Problem je Strategije što nema pravu viziju, osim općenite bajkovite rečenice: 'Hrvatska je u 2030. godini KONKURENTNA zemlja razvijenih potencijala i jednakih prilika za sve, KREATIVNA zemlja inovativnog gospodarstva i prepoznatljivog identiteta i kulture te sigurna i otporna zemlja KVALITETNIH životnih uvjeta i očuvanih prirodnih resursa.'
A vizije nema (među ostalim) i zato što stratezi nisu svrhovito definirali nultu točku, odnosno polazište za sljedeće (razvojno) desetljeće.

Javna potrošnja u prvom planu

I zbog toga ovaj tekst objavljujemo u rubrici 'Hrvatski SWOT'. Početak Liderova projekta baš se poklopio s čitanjem Vladina strateškog dokumenta koji kao da se izrađivao bez SWOT analize. A kad nisu dobro definirani snaga i slabosti, prilike i prijetnje, ne može se realizirati ni vizija – ma kakva ona bila. Zato paralelno s pričom o strategiji pogledajte SWOT analize koje nastavljamo objavljivati. U ovom broju Drago Munjiza na sljedećoj stranici analizira maloprodaju hranom, a nove SWOT analize objavljujemo u sljedećim brojevima Lidera.
A gdje je uopće ekonomija u strateškom dokumentu koji načelno zagovara 'pokretanje gospodarstva i poticanje privatnih ulaganja'? To je, uostalom, prvi od četiri zacrtana razvojna smjera. No odnos između javnog i privatnog sektora jedan je od aktualnih problema hrvatskoga gospodarstva, pogotovo u svjetlu koronakrize koja se financijski opet svalila samo na privatni sektor jer država – s pomoću europskog novca i jeftinim zaduživanjem – ostaje jednako skupa.
Više od 65 posto stanovništva izravno je i neizravno ovisno o državnoj potrošnji. Pa, kad već država ne zna što zapravo hoće, znamo bar što neće. Neće privatizirati glomazni i niskoproduktivni državni sektor. Privatizacija, očito, nije strateško opredjeljenje ove vlade, taj pojam nije ni jednom spomenut u Strategiji. Čak i ondje gdje bi privatizacija bila jedino logično rješenje, to se ne spominje, nego će se potaknuti 'širenje mreže nautičkih marina uz reorganizaciju rada ACI-ja'. Zašto? Odgovor se krije u Vladinoj odluci da državna poduzeća 60 posto dobiti ostavljaju državi. Samo HEP i njegove tvrtke iskazale su u 2019. više od dvije milijarde kuna dobiti. A to je sasvim lijepa i sigurna proračunska 'pinka' koje se nijedna vlast ne želi odreći.
Sudar javnog i privatnog sektora problem je i dokumenta 'Hrvatska 2030.' Deklarirano povećanje udjela javnih investicija može se razumjeti u odnosu na smanjenje neproduktivnih rashoda u proračunima javnog sektora i uz brže i djelotvornije korištenje sredstava iz europskih fondova, ali napomena da će to biti 'najvažnija zadaća svih državnih institucija' pokazuje da Hrvatska i dalje ostaje zarobljenica državnoga kapitalizma. Stratezi tvrde da će se valom javnih investicija olakšati oporavak gospodarstva od krize i ohrabriti novi investicijski ciklus privatnog sektora. A taj investicijski ciklus bit će samo mrvice sa stola multinacionalki, koje obično pobjeđuju na najunosnijim natječajima za velike državne projekte.

Privatni sektor ne postoji?

Privatni se sektor koliko-toliko konkretno spominje tek u odjeljku namijenjenom – socijali. Definirat će se jedinstvena metodologija formiranja cijena usluga i osigurati jednakost na tržištu državnih i nedržavnih pružatelja usluga provedbom javnih natječaja. Ali to vrijedi samo za sustav socijalne skrbi, koji puca na javnoj razini, a svinjarije u privatnom sektoru, gdje domovi za starije posluju bez kontrole, otkrivaju se kao na tekućoj vrpci. Privatno poduzetništvo i ne spominje se u drugim sektorima. U kontekstu obrazovanja i zdravstva Strategija navodi samo javni sustav, koji je ostao usamljen i na vjetrometini borbe protiv pandemije. Propušta se tako još jedna mogućnost integracije – primjerice, s vaučerskom logikom kod upisnina odnosno liječničkih pregleda i zahvata. To bi rasteretilo javni sektor i otvorilo mogućnost razvoja privatnom školstvu i zdravstvu.
U 'dajdžestu' ciljeva ne spominje se rast izdvajanja za obranu sa sadašnjih 1,68 posto BDP-a na dva posto BDP-a. To je, zapravo, zahtjev SAD-a i NATO-a. Hrvatska je još potkraj prošle godine obećala da će ga realizirati do 2024., a sad je pretočen i u 'naš' strateški dokument. U kunama to znači da je Hrvatska već (i bez ikakve strategije) pristala da godišnje troši 9,4 milijarde kuna za vojsku, što je čak 40 posto više od aktualnih 6,7 milijardi kuna.
Za taj iznuđeni potez ne treba nam nikakva strategija, kao ni za konstataciju da će se pripremiti i provesti nacionalni program smanjenja gubitaka vode. Zar zaista svih ovih godina nismo i bez 'Hrvatske 2030.' mogli bar početi zatvarati rupe u vodovodima kroz koje istječe nevjerojatnih (najmanje) 40 posto vode? Isto vrijedi za već najavljeno ukidanje naplatnih kućica na autocestama, što su stratezi sad nazvali unaprjeđenjem sustava naplate cestarine.
U Strategiji se priznaje stravičan podatak prema kojem je produktivnost primarne poljoprivredne proizvodnje danas na oko dvadeset posto EU. Priznaje se i da imamo vanjskotrgovinski deficit u gotovo svim poljoprivrednim proizvodima. Osim u uzgoju ribe, koji je u dvadeset godina povećan dvadeset puta. Prešućeno je da to nije zbog državne 'riblje strategije', već zbog sustavnog ulaganja jedne od najvećih privatnih kompanija u domaćem vlasništvu.
A kad se već igra na diverzifikaciju u smjeru poljoprivrednih proizvoda veće vrijednosti, znači li to i drastičnu promjenu sustava poticaja, koji favoriziraju velike površine pšenice s malom brigom, ali i mizernom zaradom, koja ovisi o državnim poticajima?
Spominje se povećanje javnih i privatnih investicija u poljoprivredi kao i uvođenje suvremenih tehnoloških rješenja i menadžerske prakse u taj sektor, ali u Strategiji nema suvremene menadžerske prakse u upravljanju zdravstvenim ustanovama, koje vode liječnici eventualno s menadžerskom večernjom školom.

Opet gradimo prugu

Povijest kao da se ponavlja. Jedino smo se dvadeset godina nakon mantre poput 'mi gradimo ceste – ceste grade nas' prebacili s autocesta na tračnice i sad smo na početku velikog ciklusa ulaganja u željeznički promet. Sad smo opet u eri 'mi gradimo prugu – pruga gradi nas'. Logično, to je sigurno mjesto za investicije, bez velikih otkupa zemljišta, kompliciranih lokacijskih i građevinskih dozvola. Samo uzmeš nešto novca iz blagajne EU, ostatak dodaš, raspišeš natječaj i angažiraš strane kompanije, a one će – koje li sreće! – prepustiti mrvice domaćim podizvođačima (da se bakću s radnom snagom, pa čak ni to ako je riječ o Kinezima). A na rekonstrukciju pruge, eventualno gradnju drugog kolosijeka, neće se buniti ni nekakvi lokalni zeleni koji desetljećima uspijevaju onemogućiti gradnju luksuznih resorta s golfskim terenima. Osim toga, prugom će kineska roba brže i jeftinije dolaziti do odredišta u Hrvatskoj (ali i cijeloj srednjoj Europi).
Na kraju Strategije dolazimo i do odgovora na pitanje zašto se sad donosi ta 'Papazjanija 2030.', makar s porođajnim mukama duljim od tri godine? To je zapravo pokriće za povlačenje 22 milijarde eura iz fondova Europske unije u idućoj sedmoljetki.
Uostalom, zato je izrada i povjerena ministarstvu koje je mjerodavno za raspodjelu tog novca. O kvaliteti rada u tom resoru najbolje govori to što se ministri mijenjaju kao na tekućoj vrpci, zbog čega je izradu dokumenta vodilo troje ministara. A zna se kakvo će kraj puno babica biti dijete. Zato je službena internetska stranica i dalje, već mjesecima – uz poruku na tražilici da je to 'Hrvatska kakvu želimo' –​ under construction. Možda bi bilo bolje da tako i ostane. Pa, sretna nam nova 2030.!