Među ukrajinskim radnicima u Hrvatskoj na dan napada ruskih oružanih snaga nije bilo lako naći one koji su bili voljni razgovarati. Većina je bila utučena, mnogi u strahu od davanja izjava, da njima, na bilo koji način, ne bi naštetili svojim obiteljima u Ukrajini. Majka i sin iz Lvova, poljoprivredni su radnici u srednjoj Dalmaciji koji su u Hrvatskoj godinu u pol dana. Tu je radio još jedan član njihove obitelji, otac, odnosno suprug, ali nije više mogao izdržati radni tempo, vratio se u Ukrajinu prije nekoliko mjeseci i sad strahuje od opće mobilizacije. Ni majka ni sin ne žele izaći u javnost sa imenom i prezimenom, niti davati izjave o ratu, vidno su potreseni, jedva su uspjeli odraditi najnužnije poslove toga dana. Ni agenti preko kojih su došli u Hrvatsku, ni poslodavci ne žele novinarima davati kontakte svojih radnika, jer kažu da su svi odreda vrlo zabrinuti i uplašeni. Među njima ima, iako tek manji broj, i Rusa iz Ukrajine, kojima je još teže zbog napada, jer kao da osjećaju kolektivnu krivnju.
Lider je stupio u kontakt sa Bohdanom Volochijem, ukrajinskim radnikom zaposlenim u jednoj građevinskoj tvrtki u Istri. Bohdan je u Hrvatskoj više od godinu dana, radio je u ugostiteljstvu i poljoprivredi, iako medicinski tehničar po struci. Vijest o napadu čuo je prije nego što je u četvrtak otišao na posao, kada mu je obitelj javila da je napadnuto područje Ivano-Frankivska, njegovog rodnog grada, u jugozapadnoj Ukrajini. Ovih dana se na put u Hrvatsku spremala i njegova žena Nathalia, ali to je odgodila, jer iz Ukrajine u četvrtak nije mogla izaći. Premda se vijest o napadu Rusije mogla očekivati, Volochija je šokirala, iznimno je zabrinut, kaže da je nekoliko granata palo na njegov grad, prvi je napad bio u pet ujutro, drugi u sedam, susjedi su sve snimili mobilnim telefonom i poslali mu video, mnogi su objave dijelili putem društvenih mreža.– Ne znam što će se dalje događati, možda ću biti mobiliziran, budući da sam medicinski radnik, iako u Hrvatskoj ne radim u struci. Trebao sam ovdje ostati još godinu dana, ali sada više ne mogu ništa planirati – uzbuđeno govori četrdesettrogodišnji Bohdan.
Snimka raketnog napada na grad Ivano-Frankivsk koju je na YouTube postavio Bohdanov susjed:
Kaže da je u Umagu dvadesetak njegovih sunarodnjaka, svi su zbunjeni i uplašeni, prije svega strahujući za živote svojih najmilijih i sudbinu zemlje u kojoj nisu mogli živjeti od svoga rada, budući da je radnička plaća 200-250 eura, a tek najbolji radnici u građevini zarade tristotinjak, iako su životni troškovi prilično visoki.
Dvadesetpetogodišnji Oleksandr Somov i njegova godinu dana mlađa zaručnica Anastasija Shtokolova, iz Lisichanska su, iz regije Lugansk. U Hrvatsku su došli početkom lipnja 2021., a potom pronašli posao u Mađarskoj gdje su od prošlog rujna. Rade u tvornici Lenovo pored Budimpešte, vrlo su zadovoljni poslom, iako potreseni napadom na njihovu zemlju, rado su odgovarali na naša pitanja.– U Mađarskoj smo planirali ostati duže vrijeme, možda zauvijek, jer u Ukrajini za nas nema budućnosti, stoga objava rata nije utjecala na naše planove. U našem rodnom gradu rat je počeo 2014. godine. Tada smo doživjeli bombardiranje, pucnjavu i mnoge neprospavane noći u podrumima. Tamo rat traje već osam godina, ali sukobe ovakvih razmjera nismo očekivali. Naravno, ovo nas je sve šokiralo – kaže za Lider Somov.
Anastasija dodaje da su ljudi u Luganskoj oblasti već odavno umorni od svega. Samo žele živjeti u miru i ništa više. U kontaktu su sa Oleksandrovom obitelji, koja im javlja da se, u trenutku dok ovo pišemo, u Lisichansku čuju zvuci eksplozija koja dolazi iz okolnih sela. Veliki su redovi na benzinskim postajama, u trgovinama i bankama. Ljudi podižu novac i opskrbljuju se namirnicama. Lokalne vlasti organiziraju evakuaciju vlakovima, ali ne žele svi napustiti svoje domove, pričaju naši sugovornici. Na pitanje kako bi usporedili posao stranog radnika u Hrvatskoj i Mađarskoj odgovaraju da su tamo odmah dobili vizu na dvije godine, koja se bez problema može produžiti.
– Mađarska privlači strane radnike vrlo jednostavnom papirologijom, za nas je ovdje sve besplatno, prijevoz do posla, registracija i prijava, dvogodišnja viza, smještaj. Za osobe mlađe od 25 godina, smanjen je porez, tako da su nam plaće porasle. Trošimo novac samo na hranu, zabavu i naravno, šaljemo ga rođacima u Ukrajinu – kaže Oleksandr.
U Lenovu sastavljaju komponente i slažu računala, posao im nije težak, rado bi ga zadržali.
– Plaće su otprilike kao u Hrvatskoj, 700 do 1000 eura, ali je u Mađarskoj sve jeftinije nego kod vas. Jako bismo voljeli da nam dođu roditelji i rodbina, ovdje je život ugodniji, ali rekli su da neće napuštati svoje domove. Dok postoje ratni sukobi, ne planiramo ići kući, a kako stvari stoje, ne možemo ni zamisliti kad ćemo moći otići, barem obitelji u posjet – tužno će Anastasija.
Oboje su rođeni u Ukrajini, oboje su Ukrajinci. U njihovoj obitelji i među prijateljima nema podjela, naglašavaju. Svi su kao jedan, za slobodnu Ukrajinu, gospodarski opravak, veće plaće i malo više nade da ova 40 milijunska zemlja opstane. A krene li veći izbjeglički val put Europe, napusti li Ukrajinu samo deset posto ovog broja, zemlje EU će imati četiri milijuna ljudi više koje će trebati zbrinuti, barem privremeno.