Reagirajući na 'neke informacije koje se moglo pročitati', premijer Andrej Plenković ustvrdio je u petak da smo 'kada se gleda ukupnost do sada zatraženih sredstava i ambicija, daleko iznad 30 posto onoga što bi trebalo kao krajnjim korisnicima ići privatnom sektoru'.
Premijer je inače komentirao medijske napise, među njima i one u Lideru, prema kojima je u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, predviđeno manje od deset posto bespovratnih potpora gospodarstvu iz europskih fondova (pogotovo Mehanizma za oporavak i otpornost teškog 9,6 milijardi eura u bespovratnim sredstvima i zajmovima), a prema informacijama iz Hrvatske udruge poslodavaca.
Doduše, takva tvrdnja promašuje poantu jer se HUP i poduzetnici žale na izrazito nizak postotak bespovratnih sredstava izravno namijenjenih podizanju njihove konkurentnosti u korist javnih investicija, a upravo na njih premijer valjda računa kada govori o preko 30 posto i 'krajnjim korisnicima'.
Drugim riječima, ako se uračuna privatni sektor kao izvođača raznih javnih projekata uz neka dodatna državna davanja, onda postotak drastično raste. Jedini problem je što se time ne pomaže poboljšanju kvalitete rada poduzeća, odnosno njihovoj digitalizaciji, 'ozelenjivanju' ili usavršavanje kadra, nego ih se pretvara o ovisnike koji žive od natječaja do natječaja. Obave posao, dobiju novce i čekaju sljedeći, umjesto da im se visokim postotkom bespovratnih sredstava olakša izravno ulaganje u poboljšanja poslovanja.
Gospodarstvenike smeta i ideja da im se u svrhu jačanja vlastite konkurentnosti pomaže s kreditima, dok bi država bespovratno dobivena sredstva od EU-a uzela u najvećoj mjeri sebi. Ne treba niti sumnjati da će se kao izvođači u mnogim javnim projektima naći i kompanije u javnom vlasništvu poput HEP-a, HŽ-a i raznih komunalnih tvrtki, čime će čak i od tog 'podizvođačkog kolača' otkinuti nesumnjivo solidan komad i tako vratiti novce kružno državi.
Nadalje,od javnih projekata koji bi trebali dominirati u raspodjeli bespovratnih sredstava vjerojatno će najviše profitirati građevinski sektor koji zaista ne treba nikakvu pomoć. Uz poslove obnove javnih i privatnih nekretnina u četiri županije (Grad Zagreb, Zagrebačka, Sisačko-moslavčka i Krapinsko-zagorska), taj sektor gradi i vlastite zgrade (potražnja za novogradnjom je velika), a ponešto će vjerojatno 'ubosti' i na obali. Jasno je, dakle, da su građevinari mirni najmanje sljedećih pet, vjerojatno i deset godina bez ikakvih daljnjih intervencija države. Neke poslove će, osim toga, na natječajima možda dobiti i strane tvrtke.
Nažalost, dojam je da Vlada nije u svom razmišljanju daleko od rezoniranja Komisije, s obzirom na to da su i mnoge druge članice počele planirati slične postotke kada je riječ o bespovratnim sredstvima, a i plan se razvija u bliskoj suradnji s njom. Otpornost gospodarstva postići će se, po svemu sudeći, gradnjom željeznica, cesta, mostova, centara za kompetencije, što god to bilo točno, aglomeracija itd. Multiplikativni efekt za gospodarstvo u ovoj je varijanti dokazano manji od izravnog ulaganja u privatni sektor, no Komisiju po svemu sudeći više brinu pravila o državnoj pomoći, koja isto projekti moraju poštovati, nego stvaranje istinske otpornosti i konkurentnosti europskog gospodarstva.