Istraživanje je pokazalo da se najviše isplati ulagati u stare bukove i jelovo-bukove šume, pod uvjetom da se kupuju one veće od 50 hektara. No privatnih je šumoposjednika s tolikim šumama malo, a državne se šume ne smiju prodavati
Ne treba ni spominjati koliki je ulagački potencijal u 2,5 milijuna hektara šuma u Hrvatskoj, koji nije moguće ostvariti zbog zabrane prodaje državnih šuma, kao i zbog zabrane koncesije. Međutim, u našoj zemlji je i više od 550 tisuća hektara u privatnom vlasništvu, a poslijedoktorand na Šumarskom fakultetu u Zagrebu Karlo Beljan sa svojim je timom proveo istraživanja o mogućim ulaganjima u privatne šume. Iako su rezultati zanimljivi, problem je rascjepkanost šuma, pa za sada ipak nema zainteresiranih velikih ulagača. No zato bi interes barem mogli pronaći manji ulagači.
Ukupan broj privatnih šumoposjednika u Hrvatskoj je oko 420 tisuća, međutim, samo ih 27 ima više od sto hektara šuma u komadu te još njih 24 posjeduju između 30 i 100 hektara. Beljan je radio projekciju isplativosti od 50 hektara naviše, tj. na ukupno oko 260 tisuća hektara šuma u kontinentalnom dijelu zemlje. Za zamišljeni model kupnje 100 hektara šume ulagaču je potrebno 'tričavih' 700 tisuća eura ulaganja da bi mogao očekivati godišnju rentu između 3,5 i osam posto uz povrat investicije za 15 do 25 godina, ovisno o tipu šume. Došao je do zaključka da je najisplativije ulagati u stare bukove i jelovo-bukove šume, koje imaju najvišu rentu – od osam posto (bez inflacije), a druge bi se rente mogle kretati od 3,5 posto naviše.
No zato su te šume i skuplje jer, primjerice, četvorni metar šume jele i bukve vrijedi od 0,46 do čak 2,5 eura (ovisno o tipu), same bukove do 0,71 euro, a hrasta kitnjaka do 0,79 eura. Beljan kaže da je najčešća cijena četvornog metra šume 0,7 eura, na temelju čega sto hektara šume uglavnom i stoji 700 tisuća eura.
Isplativo je i ulaganje u hrast kitnjak, ali ne baš uvijek (ovisno o tipu), odnosno povrat investicije bio bi dulji i pitanje je tko bi uložio toliki novac za 100 hektara šume. U Beljanovom timu istraživača predvidjeli su da ulagač nema znanje o šumama niti je poslovno bio vezan uza šumsku sirovinu.
Zamišljeno je da ulagač osnuje j.d.o.o., zaposli jednoga licenciranog inženjera šumarstva, a sve ostale poslove od izvlačenja sirovine pa do eventualne prerade i viših stupnjeva obrade odrađivali bi kooperanti. Drugim riječima, objašnjava taj stručnjak, investitor bi šumskim kapitalom gospodario do razine pilanskih proizvoda, iako bi s vremenom, objašnjava Beljan, biznis mogao proširiti proizvodnjom više vrijednosti. U svakom slučaju, ističe, u Hrvatskoj postoji vrlo kvalitetna infrastruktura za preradu drva jer 90 posto šumskih parcela ima pilanu ili neku drvnu industriju na 30 kilometara udaljenosti.
No ovdje je samo primjer ulaganja na sto hektara, naravno da veliki ulagači razmišljaju o desetinama tisuća hektara, a Beljan, koji je inače i konzultant za ulagače u privatne šume, kaže da mu je ideju o istraživanju dao potencijalno veliki ulagač – jedan mirovinski fond u Hrvatskoj koji se raspitivao o ulaganju u hrvatske šume.
– No ostalo je samo na tome, a mene je to zaintrigiralo pa sam našao da velike šumarske korporacije u svijetu kotiraju na svjetskim burzama, poput Acadian Timber Corporationa, Louisiana Pacific Corporationa, Rayoniera itd. – ističe Beljan.
Pitali smo sva četiri mirovinska fonda jesu li zainteresirani za ulaganja u privatne šume u Hrvatskoj. Što su odgovorili pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju Lidera.