Lider je početkom veljače objavio tekst o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. U tom smo tekstu konstatirali da se ubrzanje sudskih postupaka, usprkos takvoj namjeri predloženih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku, neće ostvariti za najmanje pet do šest godina, ako ne i više. To znači da je uspjeh ovih izmjena i dopuna Zakona upitan. Naime, da bi to bilo ostvarivo, osim što se trebaju propisati rokovi za suce, potrebno je napraviti još mnogo dodatnih koraka, primjerice sasvim napustiti papirnatu formu sudskih spisa i uvesti integralni elektronički spis. Toga, međutim, nema još ni u projekcijama daljnjih pravosudnih reformi.
U pripremi teme razgovarali smo sa stručnjacima i analitičarima koji prate stanje u pravosuđu. S obzirom da je tema izazvala zanimanje javnosti, a njihovi odgovori nisu u cijelosti bili objavljeni u tiskanom izdanju zbog ograničenog prostora, objavit ćemo ih u sljedećih nekoliko dana. Danas objavljujemo cjelovit odgovor prof.dr.sc. Alana Uzelca s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Određeno je konkretno vrijeme trajanja postupka - tri godine za prvostupanjski (jedna godina za male vrijednosti), jedna godina za drugostupanjski i dvije godine za reviziju. U našem preliminarnom razgovoru ste rekli da niste sigurni koliko će se ispoštovati rokovi.
- Propisivanje roka u kojem bi se parnični postupak pred sudom određenog stupnja trebao okončati jest novost koja je kod ove novele Zakona o parničnom postupku najglasnije bila najavljivana. Na njoj je posebno inzistirala politika, dijelom stoga što je ovakav potez već ranije bio uključen u planove pravosudnih reformi ponuđenih Europskoj uniji, dijelom zbog toga što se smatralo da ovakve norme stvaraju dojam da se nešto poduzima oko toga da se notorno predugi sudski postupci skrate. Iz dosadašnjeg iskustva smatram da ovakvo fiksno zakonsko određivanje rokova nije ni prihvatljivo ni učinkovito. Sankcije za prekoračenje ovih rokova određenih za pojedini sud ni ovaj puta nisu određene, a po naravi stvari produljenje preko propisanih najduljih rokova neće po sebi voditi negativnim procesnim konzekvencijama ni za sud ni za stranke. Neki slični rokovi u Zakonu o parničnom postupku do sada su bili u praksi redovito ignorirani. Na primjer, u doba kada je sud trebao presudu donijeti i objaviti najkasnije u roku od osam dana, prosječno je trajanje te radnje bilo 120 dana. Već par desetljeća ponavljaju se u zakonima odredbe o hitnosti u obiteljskim postupcima, no rokovi za zakazivanje prvih ročišta i donošenje odluka u praksi se uopće ne poštuju. Među praktičarima štoviše postoji shvaćanje da je riječ o demagoškim normama koje se ne mogu održati i koje nikoga ne obvezuju. A to kod građana dodatno izaziva nepovjerenje u pravosuđe, jer se pokazuje da upravo sudovi i suci kao oni koji bi zakon najviše trebali štovati ne postupaju u skladu sa zakonskim normama.
U obrazloženju pojedinih članaka piše slijedeće: 'Novi stavak 2. članka 185. propisuje da se u parničnom postupku, osim ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom, postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati najkasnije u roku od tri godine od dana podnošenja tužbe. Ranijim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku zakonodavac je u Zakon o parničnom postupku unio instruktivne rokove o postupanju u parnicama iz radnih odnosa. Navedeno rješenje je znatno ubrzalo postupanje u navedenim parnicama te se razabire da je predmetna zakonska intervencija bila odgovarajuća te da je polučila kvalitetne pomake u brzini postupanja. Slijedom navedenog, smatra se opravdanom implementacija istovrsne odredbe i za ostale parnične postupke, kao i za sporove male vrijednosti, pritom uvažavajući specifičnosti određene drugim zakonima.' U obrazloženju nije baš najjasnije je li riječ i sada o instruktivnim rokovima, ili …?
- Tvrdnje iz obrazloženja ovog zakonskog prijedloga o tome da je propisivanje rokova za postupanje u radnopravnim parnicama dovela do ubrzavanja postupka nije detaljnije objašnjena. Nisu mi poznati ni podaci ni istraživanja iz kojih bi proizlazila kauzalna veza između jednoga i drugoga. Čini se da je ovo paušalna tvrdnja predlagatelja koji računa da bismo njegovoj riječi trebali vjerovati. Na žalost, do sada u zakonodavnoj praksi u ovom području nije bio običaj da se prikupe obuhvatni podaci, objave svi relevantni statistički podaci, temeljem takvih podataka prihvate određene mjere i donesu zakonske izmjene te da se potom sustavno prati kakav je bio njihov učinak. Kada bi se na ubrzanje postupaka moglo djelovati propisivanjem rokova za njihovo okončanje, takvo bi rješenje imale sve zemlje, a dugotrajnosti postupaka ne bi ni bilo. Međutim, stvari su složenije. Niti jedna razvijena europska zemlja ne propisuje u parničnim zakonima rokove ovakve naravi već koriste razne druge metode da bi trajanje postupaka držale pod kontrolom. Slične rokove za okončanje postupaka imaju samo zemlje poput Rusije i Kine, no rokovi za okončanje postupka u prvom stupnju nisu u tim zemljama tri godine, već tri mjeseca. Iako se ti rokovi ni u tim zemljama uvijek ne poštuju, oni se zbog ovisnosti sudstva o politici uzimaju nešto ozbiljnije. U odnosu na predložene rokove, treba istaknuti i da su sudski postupci vrlo različiti po složenosti, broju spornih činjeničnih i pravnih pitanja, dokazima koje treba izvesti i drugim osobitostima. Za najveći broj predmeta, predloženi rokovi su daleko predugi, no u nekim će rijetkim slučajevima oni biti opravdano prekratki. Smatram stoga da će mnogo pozitivniji i korisniji učinak na skraćenje i predvidljivost trajanja postupaka imati predložene odredbe o planu upravljanja parnicom i procesnom kalendaru. One su u duhu najboljih europskih praksi te, ako se ispravno shvate i primijene, imaju mnogo više potencijala da pomognu primjerenijem trajanju parničnih postupaka. Iako bi na samom početku postupka donošenje plana i kalendara postupka u konzultacijama suda i stranaka moglo tražiti nešto više planiranja i dogovaranja, redovito se ulaganje tog truda u ranim stadijima višestruko isplati jer postupak usmjerava, skraćuje i čini transparentnijim i kooperativnijim.
Vezano za reviziju na Vrhovnog suda piše: 'U cilju unificiranja i pojednostavljenja revizijskog postupka izmijenjene su odredbe o revizijskom postupku. Prema novom uređenju revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije, čime je dokinut raniji paralelizam između podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije i podnošenja revizije iz razloga previđenih člankom 382.a. Ovim se izmjenama nastojalo istaknuti primarnu svrhu revizije, a to je odlučivanje o pravnom pitanju važnom za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.' Možete li objasniti o čemu je riječ?
- Kako bi se skratilo trajanje postupaka pred Vrhovnim sudom te osiguralo da on može obavljati svoju ustavnu zadaću, u promjenama iz 2019. godine ojačano je pravilo da se Vrhovni sud može baviti samo predmetima u kojima se pojavljuju važna pravna pitanja. O tome je li neko pitanje važno odlučuje temeljem prijedloga za dopuštenje revizije sam Vrhovni sud, pri čemu je najvažnije da u tom prvom stadiju predlagatelj dokaže da u javnom interesu postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse ili daljnjim razvojem prava. Iz raznih je razloga ipak u zakonu ostavljeno nekoliko slučajeva u kojima bi Vrhovni sud uvijek morao odlučivati o reviziji, bez obzira je li riječ o pitanjima koja su bitna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost građana. Sada se predlaže brisanje tih iznimki, odnosno njihovo uključivanje u jedinstveni koncept revizije po dopuštenju. Ta je promjena po mom mišljenju dobra jer uklanja nedosljedne iznimke i konfuziju koja još uvijek u nekim krugovima vlada oko toga što je prava svrha i funkcija revizije kao izvanrednog pravnog sredstva. Naglašavam ipak da je za dobro funkcioniranje ovog novog pristupa uz njegovo normativno poboljšanje nužno u najkraćem roku otvoriti javnosti pristup obuhvatnoj bazi drugostupanjskih i prvostupanjskih presuda koja je aktualno dostupna samo sudovima, no ne i strankama.
Rekli ste da je najvažnija novina tonsko snimanje, tj. da je to korak prema integralnom digitalnom spisu. Znači li to da nedostaje još koraka?
- Nove odredbe o tonskom snimanju trebale bi ovu mogućnost, koja je do sada bila iznimna i u praksi redovito malo korištena, pretvoriti u redovit slučaj. Uz to, stvaraju se i pretpostavke da se postupno napusti stari oblik sudskog zapisnika koji se sastavlja diktiranjem sažetaka izjava svjedoka, stranaka i drugih osoba, a što je oduzimalo mnogo vremena i onemogućavalo dinamičnu i živu sudsku raspravu. No i dalje je u zakonu zadržana stara forma papirnatog sudskog spisa kojem je tonska ili video snimka rasprave samo poseban prilog. U budućnosti, valja očekivati da se papirnata forma sudskih spisa sasvim napusti, tako da se ne samo dijelovi zapisnika, već i cjelokupan protokol o sadržaju radnji stranaka i suda vodi u obliku integralnog elektroničkog spisa. Na žalost, o tome još u ovim promjenama, pa čak ni u projekcijama pravosudnih reformi za narednih pet-šest godina, još uvijek nema ni riječi.
Proći će vremena, rekli ste, dok zaživi ročište na daljinu, za koji je potrebna uspostava sigurnosnog sistema, kako se navodi u izmjenama i dopunama. Koliko vremena?
- Održavanje ročišta uz korištenje elektroničkih platformi za sastanke na daljinu počelo se na sudovima događati od početka 2020. godine, kada je to bila jedina mogućnost za održavanje sudskih rasprava u uvjetima pandemijskog lockdowna. Istina, ročišta na daljinu počeli su održavati samo neki suci i samo neki sudovi, no i to je bio dobar početak. Hoće li se održati online ročište ovisilo je o odluci pojedinog suca i njegovoj ocjeni potrebe i tehničkih mogućnosti. Za ročišta na daljinu koristile su se razne komercijalne platforme, poput Webexa ili Meeta, a većih problema s osiguranjem kvalitetne i sigurne veze u praksi i nije bilo. Međutim, nakon što je prestao lockdown, ročišta na daljinu ponovno su se prorijedila, a stječe se i dojam da se iz redova nadležnih tijela takva ročišta i nije previše ohrabrivalo. Sada, predlaže se da se ročišta na daljinu odvijaju preko „odgovarajuće tehnološke platforme“ i na temelju posebnog pravilnika koje će tek u budućnosti donijeti ministar pravosuđa. Bojim se da bi do donošenja takvog pravilnika moglo proći, kao i prošli puta u sličnim uvjetima, i više godina. A, ako se bude inzistiralo na specijaliziranom elektroničkom sustavu za ročišta na daljinu koji bi tek trebalo izraditi, ove bi promjene mogle značiti veliki korak unatrag, jer bi za duže vrijeme održavanje ročišta na daljinu, koja su danas u Europi nezaobilazni tehnološki standard, u Hrvatskoj otežalo ili sasvim onemogućilo.
Što je 'odluka iznenađenja' koja se također spominje u izmjenama i dopunama?
- U praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na pošteno suđenje traži da se strankama omogući raspravljanje o svim relevantnim aspektima postupka, a među njih se ubraja i raspravljanje o pravnoj podlozi temeljem koje sud odlučuje. Bez obzira na to je li sud dužan poznavati i primjenjivati mjerodavno pravo po službenoj dužnosti ili samo na prijedlog stranaka, u svim je slučajevima po europskim standardima pravičnog postupka zabranjeno da sud svoju odluku utemelji na tumačenju pravnih normi koje je za stranke objektivno novo i iznenađujuće. I u našoj je procesnoj teoriji bila zastupana teza o tome da bi sud trebao prakticirati tzv. otvoreno pravosuđenje, tj. da bi sa strankama trebao otvoreno razmatrati sva, pa i pravna pitanja te da bi ih u tom smislu trebao usmjeravati i poticati. Ipak, to se u praksi primjenjuje tek od nekih sudaca i sudova, iako je i Vrhovni sud više puta u svojim odlukama upozoravao na to da stranke ne bi smjele biti zatečene pravnim shvaćanjima suda s kojima su se prvi puta upoznale kada su primile konačnu presudu. Da bi se pojasnila ova materija, u odredbe ove zakonske novele izrijekom je uneseno i pravilo koje sud obvezuje da, u mjeri u kojoj je to potrebno, omogući strankama da se izjasne i o pravnim shvaćanjima suda koja se odnose na predmet spora.