Velimir Šimunić: Partnerstvo s Česima otvorilo nove poslovne perspektive

Velimir Šimunić, liječnik specijalist koji je cijeli svoj radni vijek posvetio liječenju neplodnosti i koji se najprije ostvario u javnom sektoru, a zatim i u privatnome, već četrdesetak godina ključna je figura u hrvatskoj medicini za liječenje neplodnosti. On je i najzaslužniji što je jedan takav revolucionarni postupak kao što je in vitro fertilisation (IVF, postupak oplodnje u epruveti) prije četrdeset godina Hrvatska, odnosno tadašnja Jugoslavija, uspješno obavila čak sedma u svijetu. Tada se to smatralo velikim uspjehom naše medicine, tolikim da je, nakon što je rođena prva IVF beba Robert Veriga, Šimunić proglašen drugim najpopularnijim Jugoslavenom. Prvi je bio Bajaga. A zahvaljujući njegovu uspjehu i inzistiranju na važnosti te struke u Hrvatskoj je rođeno više od 40.000 IVF djece.

Kao srednjoškolac Šime je, kako ga prijatelji zovu, dvojio hoće li se baviti kemijom, biologijom ili medicinom, a strastveno je volio i tenis, no medicina je ipak prevladala. Još za studija počeo je držati i predavanja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, no već nekoliko godina nakon diplome zaželio se pravoga medicinskog posla, kliničkoga, pa je tražio i dobio specijalizaciju u Petrovoj bolnici, gdje se usmjerio na humanu reprodukciju.

– Ta je grana medicine u to vrijeme počela snažno napredovati zahvaljujući razvoju tehnologije i donositi sve bolje rezultate – ispričao je i prisjetio se uzbuđenja s kojim se tada, 1978., pratilo rođenje prvoga djeteta koje je začeto in vitro.

Država nije vidjela smisao

Nije bilo jednostavno, iz današnje perspektive, pratiti tu revoluciju u medicini: nije bilo interneta, nitko nije prenosio svoje znanje na društvenim mrežama, a ni drugim kanalima; metode i recepture lijekova kojima se poticala ovulacija majke koja je tako zanijela čak su se držale u tajnosti, prisjeća se. No Petrovoj i Šimuniću zvijezde su se dobro posložile.

– Meni se doslovno posrećilo jer se četvrta IVF trudnoća u svijetu dogodila u Njemačkoj, u bolnici u kojoj su radili biolozi iz Hrvatske, bračni par Kniewald, s kojima sam bio obiteljski povezan. Tatjana Kniewald u tom je postupku i sudjelovala kao glavna biologinja. Moj tim i ja otišli smo u njihovu bolnicu na edukaciju premda je dio liječnika u Petrovoj mislio da trčimo pred rudo i da nemamo što ondje tražiti iako je Petrova u to vrijeme imala dobru reputaciju u tom dijelu medicine i postizala vrlo dobre uspjehe. U Njemačkoj smo se educirali koliko smo mogli, a vrativši se u Zagreb, doslovno smo improvizirali svoj laboratorij jer smo jedino to mogli. Postupci IVF-a tada su bili revolucionarni, ali i etički upitni, i u tu tehnologiju država tada nije htjela ulagati jer nije vidjela smisao u tome –​ istaknuo je Šimunić dodavši kako se, srećom, društveni autoriteti tog vremena u to nisu upletali.

Igrom sudbine, kaže, već je Robertova majka Dragica Verga, druga pacijentica na kojoj je u Zagrebu iskušana ta metoda, zanijela, iznijela normalnu trudnoću i rodila zdravo novorođenče u listopadu 1983. Njegov tim i Petrova postali su tada slavni, i to ne samo u Hrvatskoj već i diljem bivše države, a i šire. A taj je uspjeh govorio, između ostalog, ono što je nekomu drugomu odgovaralo: priču o napretku medicine u jednoj naprednoj zemlji, što je bio narativ tog vremena.

Taj dio medicine s godinama je sve više napredovao, Petrova i Šimunićev odjel bili su tada kadri slijediti sve tehnološke novosti i uspjehe, no onda se dogodio rat. Budući da u to vrijeme, naveo je Šimunić, nije bilo većeg entuzijazma za nastavak provođenja postupaka potpomognute oplodnje, on sâm odlazi u rat na godinu i pol dana, u sanitet; kao liječnik sudjelovao je i u izvlačenju ranjenika nakon pada Vukovara. S obzirom na to da je bio slavan po nekim 'epruveticama', a i po ulozi u ratu, zapazio ga je predsjednik Tuđman, koji ga poziva k sebi na partiju tenisa i preferansa te obojica postaju toliko dobri prijatelji da je Šimunić danas nezaobilazna karika za novinare i povjesničare koji istražuju devedesete i predsjednika Tuđmana.

Prijatelji investitori

Budući da se poslije rata hrvatsko gospodarstvo ne oporavlja tako brzo, barem ne toliko brzo da bi država liječnicima osigurala primjerene plaće, omogućuje im se da nakon kliničkog ili bolničkog radnog vremena rade privatno kako bi im se poboljšao standard. Tada Šimunić postaje i poduzetnik.

– Uopće nisam pretjerano razmišljao, tada sam odlučio ispreplesti svoju karijeru u javnom i privatnom sustavu –​ prisjetio se Šimunić koji 1997., među prvim ginekolozima u Hrvatskoj, otvara svoju privatnu ginekološku kliniku, Polikliniku IVF, ne samo kao mjesto za papa-testove i vođenje trudnoće nego i kao prvi, pravi, privatni centar za postupke potpomognute oplodnje u Hrvatskoj. Otvoriti ginekološku ordinaciju lako je, kaže, treba uložiti u neki prostor, kupiti stolac za preglede, ultrazvuk i gotovo da je to – to. Uložiti u kliniku za provođenje postupaka potpomognute oplodnje druga je priča. Značilo je to, naglašava, mnogo veće tehnološke investicije, ali i mnogo veća izdvajanja za zaposlene liječnike i biologe.

– Do druge polovine 90-ih gotovo da i nije bilo privatne medicinske prakse u Hrvatskoj, postojale su samo privatne stomatološke ordinacije i nekoliko ginekoloških ordinacija. Ja u taj biznis ulazim zato što Petrova bolnica i druge klinike koje su se tada bavile humanom reprodukcijom u Hrvatskoj jednostavno nisu mogle primiti sve pacijente, bilo ih je previše za sustav kakav je tada postojao, a slično je i danas. Liste čekanja i tada su, kao i danas, bile preduge. Tada se čekalo više od godinu dana, što je katkad previše vremena za strukturu pacijenata koji nam dolaze. Postojala su i zakonska dobna ograničenja za pojedine pacijente, javni sustav nije im više mogao biti na usluzi. S druge strane, imao sam nekoliko investitora, prijatelja zapravo, koji su smatrali da moja ideja da se parovima pomogne privatno, kad već javni sustav nije u stanju, nije najbedastija stvar na svijetu i koji su me poduprli u naumu da otvorim nešto svoje – prisjetio se Šimunić i dodao da je, osim što je posudio novac, u investiciju krenuo i s kreditima te da se teškom mukom prikupilo dovoljno ondašnjih njemačkih maraka da se uđe u tu priču, prvu privatnu kliniku za medicinski potpomognutu oplodnju u Hrvatskoj.

Cijene iste dvadeset godina

S ponosom priča o počecima u privatnom biznisu premda je u to vrijeme radio i na zagrebačkome Medicinskom fakultetu i u Petrovoj bolnici i premda je, priznao je, bilo izazova. S obzirom na to da je ondje sâm mogao raditi tek nakon ta dva posla, morao je zaposliti i svoje ginekologe i svoje embriologe odnosno biologe te uložiti mnogo novca u tehnologiju koja je morala pratiti tadašnje svjetske trendove, a to je značilo da mnogi uređaji koje je imao nikada nisu ni bili dostupni u javnom sustavu.

– Posebna stavka bili su ljudi. Motivirati sve te liječnike i biologe da dođu raditi u privatni sektor značilo je da sam im morao ponuditi bolje uvjete od onih u javnom sektoru te zajamčiti da će raditi na tehnologiji koja će se održavati i koja će i poslije pratiti najnovije svjetske trendove. To ni danas nije mala stvar, a nije bila ni 90-ih. Uz to sam članovima tima morao zajamčiti da će se i oni razvijati i educirati –​ istaknuo je Šimunić i dodao da možda nije ni bio svjestan u što se upušta jer se posao u Petrovoj i vođenje privatne klinike nikako nisu mogli usporediti.

– Problem je u tome što postupci koje mi provodimo nisu jeftini. Oni u svijetu stoje i dvadeset tisuća dolara, oko pet tisuća funti ili nekoliko tisuća eura, a kod nas je riječ o iznosima od sedam do deset tisuća kuna. Mi smo siromašnija zemlja od jedne Amerike ili Engleske, zato ne možemo ni očekivati da bi netko platio onoliko koliko plaćaju pacijenti u tim državama. Uostalom, Poliklinika IVF ima iste cijene pregleda i postupaka već dvadeset godina. Nismo ih ni mijenjali, a troškovi su se samo gomilali. Ja sam se, priznajem, u svemu tome malo pogubio, između onoga što je racionalno, a što nije. Posao se stabilizirao tek kad se u poslovanje uključila moja supruga Anita koja ga je istinski unaprijedila i tehnički i financijski – iskren je Šimunić čiji se obiteljski biznis nije suočio ni s čim što ne mori ostale poduzetnike u Hrvatskoj i šire.

Anita Šimunić ravnateljica je Poliklinike IVF od 2011.

Posljednjih desetak godinu u Hrvatskoj se otvorilo nekoliko privatnih praksi za humanu reprodukciju. Od petnaest centara koji se time bave u Hrvatskoj gotovo ih je pola privatno. No Poliklinika IVF je ime, brend, zahvaljujući vlasniku koji je slavu stekao 80-ih.

– Svake godine u Hrvatskoj raste broj postupaka koji se provode, danas smo na oko šest tisuća. No u sustavu javnog zdravstva nema personaliziranog pristupa, nema te privatnosti koju pacijenti trebaju, liste čekanja su preduge, i to od pretraga do postupaka. Parovi se ionako prekasno odlučuju na djecu, a kad osvijeste problem, već su u godinama kad im plodnost opada. Dok čekaju na kojekakve preglede mjesecima i mjesecima, gube dragocjeno vrijeme. No ima tu i druga priča: privatni centri za humanu reprodukciju kvalitetnije su slijedili tehnološki napredak za razliku od javnog sustava, koji je u tome imao hendikep, javnu nabavu koja je sporo i tromo reagirala. Problem su vječite mjere štednje; prečesto se štedjelo na onome u čemu smo bili među pionirima u svijetu – naveo je Šimunić istaknuvši kako je to jedan od razloga zbog kojih svi privatni centri uglavnom dobro posluju i konstantno imaju posla.

Prostor kakav je oduvijek želio

Primjerice, jedna je od najvažnijih investicija za takve klinike, kaže, laboratorij u kojemu se primjenjuju clean-room metode, koji je u Poliklinici projektirala i izradila Klimaoprema, i to na staroj lokaciji i na novoj, vrlo modernoj lokaciji, onoj na Kvaternikovu trgu u Zagrebu kamo su nedavno uselili i koja je napokon prostor kakav je Šimunić oduvijek priželjkivao, prostran i ugodan, a koji neke državne bolnice nemaju ni dandanas niti takve investicije planiraju. U novi je prostor uloženo oko dva milijuna kuna.

Kruna privatnog biznisa za Šimunića dogodila se nedavno, prije godinu dana, kad se Poliklinika IVF pridružila jednoj od najboljih europskih klinika za humanu reprodukciju, Pronatal grupi iz Praga, koja ima osam svojih centara diljem Europe.

– Grupa je ušla u vlasništvo, a osim dokapitalizacije i pristupa jeftinijoj tehnologiji, što za nas nije beznačajno, partnerstvo s njom omogućilo je našim pacijentima dostupnost usluga kojih u Hrvatskoj nema zbog kojekakvih ograničenja, poput donacije oocita i spermija te preimplantancijskih genskih testiranja – rekao je Šimunić.

Prošle godine prihodi klinike snažno su skočili, iznosili su gotovo sedam milijuna kuna, kaže Poslovna Hrvatska, a povećao se i broj zaposlenih. Kako zaključuje Šimunić, pred Poliklinikom IVF sada je sasvim nova poslovna perspektiva koja će se, zasigurno, nastaviti i u godinama koje dolaze.

ČITAJTE LIDER U DIGITALNOM IZDANJU