Koliko se često vlasnici tvrtki vraćaju operativi? Konzultant, interim menadžer i trenutačni glavni izvršni direktor Lonije Drago Munjiza čak se na temu o povratnicima u direktorsku fotelju našalio: – Pa ja ni ne poznajem vlasnika koji se nije vratio!
A 'stari gazda' vraća se 'u sedlo' jer mu se čini da stvari izmiču kontroli, možda zaista sve ide kvragu, a možda mu smeta novi način vođenja tvrtke. Ili mu naprosto nedostaje adrenalina.
– Ako se osnivač ne želi povući iz svoje kancelarije, to je jasan znak da se ne želi povući i tko god prihvati da 'glumi' njegovu poziciju u velikoj je zabludi. Najbolje je da direktor/osnivač okruži sebe kvalitetnim suradnicima, članovima obitelji i profesionalcima te da svi imaju funkcije koje i obavljaju. Povratnici često spase tvrtku ako se vrate na vrijeme, ali još češće je zakopaju. Osobno iskustvo govori mi da tvrtke s povratkom osnivača nastavljaju 'mrcvarenje' i da je najbolje prodati ih ili likvidirati na vrijeme – ističe Munjiza.
Dobrovoljni odlazak i dobrovoljni povratak
Boris Vukić kao regionalni direktor Adizesa ima bogato iskustvo u savjetovanju obiteljskih tvrtki. Situacije u prijenosu upravljanja su slične, bez obzira o kojoj je državi u regiji riječ. Jedan od karakterističnih primjera je dolazak u kompaniju na poziv dvojice vlasnikovih sinova koji su preuzeli upravljanje.
Na prvom sastanku dvije trećine menadžera imalo je i rođačku odrednicu. Konzultant je tražio da upozna i osnivača, ali menadžerski dvojac uvjeravao ga je da to nije potrebno, jer im je tata 'dao sve ovlasti'. Priznali su da je prije toga bilo ozbiljnih razmimoilaženja, da su njih dvojica čak i naizmjenično napuštala tvrtku, ali na kraju im je otac prepisao po 24 posto vlasništva i odredio da će se povući u potpunosti kad navrši 75 godina. I, zaista se nakon toga nije pojavljivao.
Vukić objašnjava da proces profesionalizacije nije bio ni lagan ni brz, neki od 'prvoboraca' su odlazili, momci su dovodili nove, pismene, profesionalne menadžere. Manje-više kretala se kompanija u očekivanom pravcu... Sve do jednog dana kada se tata vratio.
Njegov povratak i njihov konačni izlazak (bukvalno s radnim knjižicama u rukama) bio je poput eksplozije. Osnivač više nije mogao trpjeti vijesti koje su stizale iz tvrtke. Napokon je 'pukao' kada su sinovi odlučili zaposliti profesionalnoga financijskog direktora. Kad su ’i novac odlučili dati u ruke nekom tipu sa strane’, on se morao pojaviti da ’spasi što se spasiti može’.
Vukić misli da je to samo bio povod, ali da je uzrok to što vlasnik nije imao 'drugu karijeru'. U međuvremenu se jedna tvrtka pretvorila u dvije – jednu vodi osnivač, drugu njegovi sinovi. Oni će jednog dana naslijediti i ono što ostane od očeve kompanije.
Prisilni odlazak i iznuđeni povratak
Boris Vukić opisuje i slučaj kad je kao konzultant ušao u tvrtku na poziv osnivača, koji je uoči šezdesetog rođendana, na pola procesa prijenosa poslovanja, morao na ugradnju tri premosnice. Nasljednici još nisu bili spremni za čelnu poziciju i za direktora je postavljen najpoduzetniji i najodaniji menadžer iz tvrtke.
U prvo vrijeme sve je izgledalo idealno, zbili su se redovi, autoritaran stil vođenja novog direktora (naučen od osnivača) davao je rezultate. Osnivač se oporavio i mirno sa strane pratio što se događa. No novi direktor pretjerao je u autoritetu, nije puštao suradnike da vode svoje jedinice i nije uspio integrirati svoj tim. Vijesti o destruktivnim konfliktima, iscrpljujućim kolegijima, ozbiljnoj unutrašnjoj i tržišnoj dezintegraciji pronašle su put do osnivača. Smjena menadžera bila je neizbježna.
No, poučen novim iskustvom, vlasnik se promijenio, 'omekšao' je, integrirao tim i pustio suradnike da odgovorno vode svoje organizacijske dijelove. Istodobno se radi na podizanju menadžerskih kompetencija s ciljem da za nekoliko godina sljedeći, ovaj put dobrovoljni odlazak osnivača s pozicije operativnog upravljanja kompanijom bude i konačan.