Valjda je jedino prijetnja izbijanja ozbiljnog rata mogla s trona svrgnuti COVID-19 kao najvažniju temu na svijetu kojom se mediji i analitičari neumorno zabavljaju do mjere da u nemalom broju slučajeva praćenje situacije prerasta u sladostrasno navijanje za izbijanje rata. S obzirom na to da ukrajinska kriza može imati vrlo konkretne posljedice i za Europsku uniju, ali i Hrvatsku, razgovarali smo s jednim od najuglednijih stručnjaka za geopolitiku Vlatkom Cvrtilom. VERN-ov rektor analizirao je sve aspekte aktualne situacije i ponudio svoja predviđanja o smjeru u kojem bi se mogla kretati. Rat nije, vjeruje, izgledna opcija, ali ako eskalira, Hrvatska ipak ne bi bila toliko pogođena kao neke druge europske zemlje.
Kako će se razvijati priča s Ukrajinom i koliko je realna eskalacija do vojnog sukoba?
– Kriza nije nastala u nekoliko proteklih mjeseci, nego 2014. godine. Nakon toga je anektiran Krim, pokušalo se s nekoliko mirovnih sporazuma osigurati stabilnost, no ništa od toga nije zaživjelo i sada imamo situaciju koja nema izravnu vezu s Krimom i 2014. godinom, već s konstelacijom međunarodnih odnosa. Prvi je razlog dolazak na vlast predsjednika Joea Bidena, koji, za razliku od za Ukrajinu nezainteresiranog Donalda Trumpa, vodi mnogo više računa o toj zemlji. Osim toga, demokrati na vlasti u Americi uvijek grade vanjsku politiku na elementima svog svjetonazora kao što su ljudska prava i demokracija. Zato i Senat i Kongres pritišću Predsjednika da nešto napravi u Ukrajini. Drugo, dogodila se promjena u globalnoj energetskoj strukturi: SAD je postao najveći proizvođač i izvoznik ukapljenog plina, inače vrlo isplativog, jer nitko nije očekivao ovako brz oporavak globalne ekonomije. Europa je ovisna o zemnom plinu iz Rusije, koja forsira dugoročniji zakup plinskih kapaciteta, a privatne europske kompanije sklonije su kratkoročnim kupnjama, zbog čega ih je nagli rast cijena uhvatio nespremne. Isto tako, Rusija je morala nadoknaditi vlastite kapacitete zbog zahtjevne prošle zime i zbog toga su nastali problemi u opskrbi plinom u Europi. SAD-u bi stoga bilo pogodno izbaciti Rusiju iz europske energetske strukture, jer između 35 i 40 posto plina dolazi iz Rusije, što bi se s eventualnim otvaranjem Sjevernog toka 2 zasigurno i povećalo. To su ključne varijable, s tim da u svemu ulogu igra i pozicija Ukrajine zato što Rusija nema utjecaj na europske političke procese ako nema utjecaj u toj zemlji. Prepuštanje Ukrajine i Bjelorusije Zapadu iz ruske perspektive zato ne dolazi u obzir.
Iz toga se može zaključiti da je za situaciju kriv Zapad jer već dulje ‘čačka‘ po Ukrajini.
– Mislim da je za svaku svađu potrebno dvoje. Od početka krize imali smo nekoliko momenata koji su trebali dovesti do deeskalacije, ali to se nije dogodilo velikim dijelom zbog izostanka primjene sporazuma Minsk 2. Nije krivnja na jednoj strani, jer zamrznuti konflikti uvijek su pogodni za velike sile zato što preko njih mogu voditi posredničke sukobe, pa i ratove. Rusiji i SAD-u jednako odgovara nerješavanje jer mogu biti prisutni, samo tijekom Trumpova mandata Ukrajina nije bila prioritet.
Ali je sada tema za Bidenovu administraciju, što sugerira da joj odgovara podgrijavanje te priče.
– Tako je, ali i Rusi su dobro procijenili trenutačni raspored na šahovskoj ploči i sa svoje strane povukli određene poteze, čime je Ukrajina gotovo isključivo postala predmet strateških igara između Rusije i SAD-a, a EU nije prisutan iako bi mogao imati najviše štete od eskalacije. Nova vlast u Berlinu drugačije razmišlja i nema toliki utjecaj na krizne situacije kakav je imala Merkel, koja je u svakoj prijašnjoj krizi zapravo predstavljala interese Europske unije i utjecala na njihov ishod. U ovom trenutku EU pokušava preuzeti inicijativu u deeskalaciji.
Dotaknuli smo se zona utjecaja ranije. Ako SAD pod prijetnjom nuklearnog rata ne dopušta ruske rakete na Kubi i svoje interese brani diljem svijeta, nema li Rusija pravo štititi svoje interese barem na vlastitim granicama?
– Ne bih to nazvao pravom, nego mogućnošću. Svaka sila će takvo djelovanje smatrati opravdanim zato što u globalnim odnosima nema previše pravila i moći se koristite do granice do koje se njome možete koristiti. Rusija pod Putinom poduzela je niz koraka u smjeru vraćanja utjecaja u svom bližem susjedstvu, poput srednjoazijskih država koje su tijekom 90-ih klizile prema američkom utjecaju, a Moskva je iskoristila i određeni vakuum nastao povlačenjem SAD-a iz nekih geopolitičkih sfera koji traje još od Baracka Obame. U tom je razdoblju SAD bio dosta prisutan u bliskoistočnom području, ali je zanemario jugoistočnu Aziju, gdje je Kina polako preuzimala, a Rusija je iskoristila Siriju za izlazak na Mediteran, što joj je strateški cilj još od SSSR-a. Na teritoriju Ukrajine sada se sudaraju takvi interesi sila.
Ona je i svojim potezima dopustila da postane predmet tih natezanja. Ondje je dugo postojala delikatna geopolitička ravnoteža između Rusije i Zapada, koju su Ukrajinci sami narušili opredjeljivanjem za Zapad.
– Zapad tvrdi da svaka zemlja može suvereno odlučivati u kojem će smjeru ići, ali to je geopolitički gledano prazna fraza. Nema države na svijetu koja je potpuno neovisna o nekom vanjskom utjecaju. Države koje su očito sjecište različitih interesa u pravilu definiraju politiku neutralnosti, odnosno neizazivanja jednih ili drugih. Primjerice, Finska, koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Njemačke, nakon rata se jasno odredila kao neutralna, što su obje strane onda poštovale.
Tko ima zadnju riječ u definiranju hrvatskog stajališta prema krizi i eventualnom slanju vojske?
– Prema Ustavu postoji raspodjela odgovornosti u području vanjske, sigurnosne i obrambene politike. Predsjednik je vrhovni zapovjednik i ima važnu ulogu putem Vijeća za nacionalnu sigurnost u definiranju naših politika u tom području, ali operativno vlada ima sve odgovornosti i ovlasti. Kada je riječ o slanju vojske izvan granica Hrvatske, mora postojati suglasnost svih političkih aktera, a Sabor odluku ne može donijeti običnom većinom bez suglasnosti predsjednika. U tom je slučaju potrebna dvotrećinska većina, što je praktički nemoguće u ovoj situaciji. Postoje razlike između predsjednika i premijera u pogledu Ukrajine, ali obojica se zapravo slažu da treba tražiti diplomatsko rješenje.
Što je s materijalnom pomoći, recimo oružjem?
– To je u nadležnosti vlade, odnosno ministarstava nadležnih za obranu i gospodarstvo i predsjednik bi teško blokirao takvu odluku. Doduše, nisam siguran čime bismo to mogli pridonijeti Ukrajini, pa vjerojatno vojnu opremu nećemo slati.
Je li snažna premijerova angažiranost posljedica njegovih osobnih karijernih ambicija?
– Ne znam kakve su njegove ambicije i ne mogu to komentirati. Kao europarlamentarac stvorio je svakako određene odnose s ljudima u Ukrajini i stajalište prema tamošnjoj krizi, ali je uvijek slijedio službenu europsku politiku i nisam primijetio nekakvo njegovo iskakanje iz tih okvira. Osim toga, on nije neiskusan političar i sigurno dobro zna da otvoreno vezivanje uz neku opciju danas može biti štetno sutra ako se okolnosti promijene.
Više o ukrajinskoj krizi i kako bi se mogla odraziti na Hrvatsku pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.