Borisa Popovića sjećam se još iz studentskih dana, povremeno smo se susretali, ali nikad se nismo službeno upoznali i družili. Malo je sličio Johnu Lennonu, nosio je traperice i jakne od trapera; iako je studirao elektrotehniku, današnji FER, činio se pomalo umjetnički tip. A osim svega za ovaj tekst nevažnoga, ali zanimljivog konteksta, Boris Popović, suosnivač i suvlasnik Alarm automatike, ugodan je sugovornik, talentirani poduzetnik, nesebičan u razmjeni znanja, društveno angažiran, filantrop.
Povoda za razgovor s njim zaista je mnogo, ali glavni je taj što je Alarm automatika, regionalni lider u industriji tehničke zaštite, ovih dana proslavila prvih trideset godina, što je iz maloga riječkog poduzeća stasala u ono snažno izvozno orijentirano, i to s uredima u jedanaest zemalja i petnaest gradova. O tome kako je u tome uspio i što je sve potrebno da bi se malo privatno poduzeće dovelo do faze profesionalizacije i pripremilo da preraste u veliku kompaniju, predsjednik Uprave Alarm automatike strpljivo je objašnjavao neposredno prije poslovnog putovanja u London u kojem se Alarm automatika na LSE-u (London Stock Exchange) u sklopu programa 'Elite' pripremala za nove poslovne iskorake.
Poduzeće ste osnovali još kao student s fakultetskim kolegom Branimirom Vukovićem. Tranzicija gospodarstva tada, 1989., još nije počela, niste ni diplomirali, a ipak ste odlučili pokrenuti privatni posao. Zašto? Što je tada bila ideja, jeste li imali viziju razvoja?
– Bilo je to vrijeme kad se tržište počelo otvarati i polako restrukturirati, stoga smo smatrali da ne treba čekati jer je upravo to bila prilika da pokrenemo privatni posao. Obojica smo studirali elektrotehniku, zanimali se za daljinsko upravljanje, nadzor i alarmne sustave, poslije smo i diplomirali na tim temama. Znali smo da će nastupiti privatizacija, da će se gospodarstvo transformirati i da će se osnovati puno novih poduzeća, zato smo odlučili odmah pokrenuti privatni posao. Mislim da smo čak bili prva privatna tvrtka u području alarmnih sustava i tehničke zaštite. Smatrali smo da će novo vrijeme donijeti veće raslojavanje ljudi, da će biti više kriminala, što će zahtijevati jaču tehničku zaštitu objekata jer smo uočili da je na Zapadu potreba za alarmnim sustavima i sustavima tehničke zaštite velika, pa smo pretpostavljali da će tako biti i kod nas. To je bio okidač, zbog toga smo se odlučili baviti time čime se bavimo i danas. Osim toga, to je bilo područje koje je obojicu zanimalo i nešto što smo voljeli i znali raditi te za što smo bili školovani.
Možete li opisati kako je poduzeće raslo i razvijalo se, kako ste došli do današnje tržišne pozicije?
– Počeli smo kao inženjersko poduzeće, a onda su se probudili poduzetnički apetiti pa smo se počeli širiti najprije po Hrvatskoj, a onda i po okolnim zemljama. Nakon toga proveli smo postupak profesionalizacije, koji većina poduzeća nikad ne uspije završiti jer im je prosječni vijek dvanaest godina, a trideset godina preživi samo manje od jedan posto privatnih poduzeća. Bit je razvoja svake male tvrtke profesionalizacija poslovanja, što znači razdvajanje privatnog od poslovnog. Mi smo se u taj proces upustili 2010. jer smo nekoliko godina tijekom ekonomske krize i smanjenja narudžbi utrošili na restrukturiranje. Zato smo završetak krize dočekali dobro restrukturirani i mogli smo brzo rasti. Tada smo donijeli odluku o specijalizaciji i internacionalizaciji.
Tko su danas vlasnici Alarm automatike? Kako ste započeli tranziciju iz malog poduzeća u kompaniju, je li taj proces već završen?
– Branimir Vuković i ja smo osnivači, poslije nam se pridružila kolegica Renata Dončević koju smo prvu uključili u vlasništvo, a nakon započete profesionalizacije još je troje menadžera ušlo u vlasničku strukturu Alarm automatike iako smo većinski vlasnici i dalje kolega Vuković i ja. Mogu reći da profesionalizacija tvrtke, odnosno svih funkcija, i uključivanje menadžera u vlasništvo još traju. Ona završava onog trenutka kad se organizacija postavi tako da više ne ovisi o vlasnicima, ali važno je da zadrži poduzetnički duh. On se ne smije izgubiti jer to je poduzeće dovelo do onoga što jest, a biti poduzetan znači biti kreativan i spreman na rizik.
Jako ste orijentirani na izvoz. Kad ste počeli, koji su to bili poslovi, koji su budući izvozni planovi?
– S izvoznim poslovima počeli smo 1996., a od 2010. počeli smo otvarati urede u inozemstvu. Udio izvoza stalno nam raste i vjerojatno će ova godina završiti s četrdeset posto, s tim da nam izvoz raste dvostruko brže od prodaje u Hrvatskoj, koja raste više od dvadeset posto na godinu. Zanimljiv je podatak da je danas klijenata izvan Hrvatske više nego onih u njoj, a to znači da imamo više od tisuću klijenata u inozemstvu. To je važno i s aspekta diverzifikacije rizika i s aspekta razvojnog potencijala jer strani kupci mnogo brže rastu. Stoga nam je cilj do 2025. dosegnuti osamdeset posto izvoza.
Potičete li sustav koji omogućava rast u poduzeću i stvaranje vrhunskih menadžera?
– Da, na tome intenzivno radimo. Imamo, moglo bi se reći, dvije uprave. Prva, službena uprava, službeni je menadžment, a drugu, neslužbenu, nazivamo POK, što je skraćenica od engleskih riječi 'participative organisational council', odnosno 'dobrovoljni organizacijski savjet'. U drugoj su upravi naši najbolji mladi zaposlenici, u njoj su dobrovoljno. Predloženi su kao izniman potencijal, kao budućnost poduzeća. Službena uprava planira 'today for today', a dobrovoljni organizacijski savjet 'today for tomorrow', odnosno priprema poduzeće za budućnost, a i sebe za buduće pozicije koje će zauzeti.