Samo u četiri velika gospodarstva eurozone, u razdoblju neposredno nakon šoka izazvanog bolešću COVID-19, programe za očuvanje radnih mjesta koristilo je više od 25 milijuna radnika.
Zapravo, zahvaljujući tim programima, kretanje tržišta rada od zaposlenosti prema nezaposlenosti u 2020. je godini, unatoč naglom padu gospodarskog rasta, bilo jedva nešto veće od onog iz 2019. No, s druge strane, 13,7 milijuna nezaposlenih radnika u velikoj je mjeri ostalo bez mogućnosti pronalaženja posla, kao što pokazuje snažan pad prelazaka iz nezaposlenosti u zaposlenost (-20 %) u 2020. godini (slika 1).
- S obzirom na to da će se tržište rada u eurozoni tijekom nadolazeće godine u najboljem slučaju postupno aktivirati te u kombinaciji toga s izgledima za oporavak bez smanjenja nezaposlenosti, vidimo povećani rizik da ciklički šok na tržištu rada postane strukturni, a nezaposlenost se stabilizira na povišenoj razini - navode u Allianz istraživanju.
Bez brzog povratka na posao za nezaposlene
Velika većina radnika koji su ostali bez posla u prvoj polovici 2020. godine ili su već od ranije bili nezaposleni, borit će se za povratak na posao tijekom sljedećih 12 mjeseci. Uostalom, kako se gospodarski oporavak eurozone počinje odvijati od drugog tromjesečja 2021. godine nadalje, tvrtke će davati prednost vraćanju svojih zaposlenika s dopusta (povećavanjem radnog vremena) nad zapošljavanjem novih.
Iako je broj radnika na dopustu u četiri velike ekonomije eurozone pao s najvećeg broja od 25 milijuna, koliko je iznosio u travnju 2020., na nešto manje od 8 milijuna u prosincu (slika 2), ovaj će se proces, u najboljem slučaju, odvijati postupno iz nekoliko razloga: 1) to je lakše reći nego učiniti. Uostalom, tvrtke će zabilježiti značajan rast troškova jer će morati isplaćivati plaće i doprinose što će dodatno povećati pritisak na već znatno smanjene marže, posebno u ranoj fazi oporavka. 2) Njemačka će razinu BDP-a kakvu je imala prije krize doseći tek sredinom 2022. godine, dok će Italiji, Španjolskoj i Francuskoj za oporavak trebati godinu dana dulje. S obzirom na to da se izbori u Njemačkoj održavaju u rujnu 2021., u Francuskoj u travnju 2022., a u Italiji 2023., očekuje se da će vlade velikodušno produljiti trajanje programa do 2022., premda bi mjere mogle postati „ciljanije“.
- Kao rezultat, očekujemo da ćemo u 2022. godinu ući s 2 milijuna radnika koji će još uvijek biti korisnici potpora za očuvanje radnih mjesta - novode.
Budući da do zapošljavanja većih razmjera vjerojatno neće doći prije 2022. godine, izgledi za ponovno zapošljavanje onih koji traže posao (13,7 milijuna u prosincu 2020., od čega je 1,8 milijuna dodatnih od veljače, ne uzimajući u obzir “skrivene nezaposlene“, tj. radnike koji su napustili radnu snagu) i dalje su nejasni.
- Kao rezultat, očekujemo da će dugotrajna nezaposlenost u 2021. godini porasti za 38 % iznad razine prije COVID-19, s procijenjenog najnižeg broja od 4,8 milijuna dugotrajno nezaposlenih osoba u prvom tromjesečju 2020. na 6,6 milijuna u trećem tromjesečju 2021., prije nego u četvrtom tromjesečju 2021. dođe do laganog pada i stabilizacije na 6,5 milijuna. Imajte na umu da je tijekom 2020. godine dugoročno zapošljavanje bilo vrlo nestabilno zbog zaključavanja, da bi u 2. tromjesečju 2020. godine zbog napuštanja radne snage palo na 2,8 milijuna - piše u istraživanju.
Strukturne nepovoljne okolnosti mogu dodatno zakomplicirati izglede za ponovno zapošljavanje čak i nakon ponovnog oživljavanja tržišta rada. Dugotrajna nezaposlenost može poslužiti kao pokazatelj strukturne nezaposlenosti. Uostalom, izgledi za ponovno zapošljavanje postojano se smanjuju s trajanjem nezaposlenosti, između ostalog i zbog negativnog utjecaja na vještine osobe.
Šok zbog COVID-19 ubrzao je strukturne promjene u gospodarstvu što će zauzvrat vjerojatno potaknuti neusklađenost radnika i zahtjeva poslova. Konkretno, postoje dokazi da je šok zbog COVID-19 možda povećao produktivnost rada. Zapravo, produktivnost po satu rada narasla je iznad razine prije krize već u trećem tromjesečju 2020. Zapravo, to je u oštroj suprotnosti s trendom produktivnosti po satu rada primijećenim tijekom velike financijske krize (slika 4). Iako je još prerano reći, jedno od tumačenja moglo bi biti da su digitalizacija Europe koju je nametnula pandemija, uz raširen rad na daljinu i povećani stupanj automatizacije u proizvodnji, potencijalni pokretači povećanja produktivnosti.
S obzirom na to da su izgubljena radna mjesta u 2020. uglavnom vezana za rutinska zanimanja (slika 5.), postoji rizik da Europa slijedi stope SAD-a gdje su 'oporavak bez smanjenja nezaposlenosti' i porast 'polarizacije tržišta rada' vjerojatno već postali nova norma u kontekstu veće stope tehnološkog usvajanja. Ono što je u početku izgledalo kao ciklično ukidanje posla u eurozoni, moglo bi se pokazati strukturnim problemom, što će imati negativne posljedice na izglede za ponovno zapošljavanje nezaposlenih radnika te rezultirati porastom 'zombi poslova'.
- Naše prognoze za nezaposlenost u velikim gospodarstvima eurozone (Slika 6.) odražavaju trajne nepovoljne okolnosti na tržištu uz koje će stope nezaposlenosti u Francuskoj i Italiji dostići vrhunac tek 2022., dok će u Njemačkoj i Španjolskoj ostati na povišenoj razini - stoji u istraživanju.
Pred kreatorima politike ogroman je posao: Povećana strukturna nezaposlenost ne samo da će negativno utjecati na proizvodne kapacitete gospodarstva, već također ima potencijal da pogorša već prevladavajuće političko nezadovoljstvo i potakne socijalne nemire. Za sada zemlje eurozone ne dodjeljuju dovoljno sredstava za povećanje šansi za ponovno zapošljavanje radnika nakon što dođe do oporavka. U međuvremenu je šok zbog Covid-19 zapravo smanjio mjere koje se nude.
Primjerice, u Njemačkoj je u siječnju 2021. broj radnika koji su sudjelovali u aktivnim inicijativama politike tržišta rada smanjen za više od 4 % u odnosu na godinu dana ranije. Kako bi se ublažio štetan utjecaj na tržišta rada u eurozoni i strukturna nezaposlenost zadržala pod kontrolom, radnici moraju steći vještine potrebne za popunjavanje sutrašnjih radnih mjesta.
U slučaju neusklađenosti vještina, poticaji za zapošljavanje neće biti od koristi. Umjesto toga, aktivne politike tržišta rada, s fokusom na brzo usavršavanje i ponovno osposobljavanje, bit će ključne za jačanje zapošljivosti radnika i za držanje pod kontrolom sve većeg jaza na tržištima rada između visoko i nisko kvalificiranih radnika. Štoviše, za sveobuhvatan pristup trebat će razmotriti više strukturnih oblika pomoći, uključujući reviziju obrazovnih sustava.