U sjeni višegodišnjeg natezanja u vezi s izlaskom Ujedinjenoga Kraljevstva iz Europske unije i rastućih trgovinskih tenzija s Amerikom, rasprava koja će svojom dalekosežnosti biti mnogo važnija za ekonomsku sudbinu članica Europske unije od ovih ozbiljnih, ali prolaznih problema ostala je dosad relativno nezapažena. Industrijska politika opet je, kao i državna intervencija i protekcionizam, u modi, pa će Europska komisija početkom sljedećeg mjeseca predstaviti agendu za skup politika koje prema svemu sudeći neće samo odrediti strateške smjerove industrijskog razvoja na razini Unije, nego i u svjetlu izmijenjenih globalnih okolnosti nakon dugo vremena robusnije zaštititi europske interese.
Njemačka i Francuska izrazito su zainteresirane za strategiju koja, dojam je, ne privlači previše pozornosti drugih članica, premda su im se u međuvremenu pridružile Poljska i Italija. Prva i druga ekonomija Europe još su u veljači prošle godine objavile zajednički manifest koji neodoljivo podsjeća na nedavno predstavljenu njemačku industrijsku strategiju, temeljen na potpori lokalnim igračima i zaštiti ključnih tehnologija od stranih preuzimanja, da bi točno godinu kasnije s Italijom i Poljskom pojačale zajedničkim pismom pritisak na Komisiju.
Posebno su pritom Nijemci i Francuzi zainteresirani za redefiniranje pravila tržišnog natjecanja jer njihovu navodnu rigidnost vide kao glavni razlog za nepostojanje velikih globalnih igrača u europskoj radinosti. Njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier i njegov francuski kolega Bruno Le Maire žele više javnog novca u inovativnim kompanijama i dopuštanje određenih tržišnih koncentracija u širem europskom interesu.
Njihov prošlogodišnji manifest otvoreno je, primjerice, pozivao na davanje nove ovlasti Europskom vijeću (najviše političko tijelo koje okuplja šefove vlada i država) za poništavanje odluka Komisije u području tržišnog natjecanja u nekim 'pažljivo definiranim slučajevima'. Ovaj pogled opravdavaju potrebom sagledavanja globalnoga konteksta pri takvim odlukama, ne samo europskog. 'Pobunjene članice' bi, dakle, da se povremeno i po potrebi, zažmiri na jedno oko i dopusti lokalne europske monopole kako bi oni onda mogli odbiti kineske ili američke konkurente.
Napad je obnovljen ovog mjeseca pismom Njemačke, Francuske, Italije i Poljske koje poziva Komisiju na ubrzanu reviziju pravila tržišnog natjecanja, na što je njihova glavna meta, potpredsjednica Komisije zadužena za tržišno natjecanje Margrethe Vestager pristala, ali bez nekog osjećaja hitnosti. Slično ove zemlje gledaju i na državnu pomoć, još jedan velik kamen spoticanja između pojedinih europskih prijestolnica i Bruxellesa. Europa se ne libi dati državni novac privatnicima, ali problem je kojim privatnicima. Riječ je, naime, dosad uvijek bila o reaktivnom djelovanju, umjesto aktivnom.
Dok Kinezi novac daju perspektivnim i uspješnim kompanijama, Europljani dopuštaju samo spašavanje posrnulih i to zato što smatraju da države tako 'ne biraju šampione', što je slobodnotržišna anatema. Štoviše, sve veći tabor nezadovoljnih aktualnim pravilima tržišnog natjecanja želi ići toliko daleko da natjera kineske kompanije na dokazivanje svoje neovisnosti od državnih subvencija. Drugim riječima, 'optuženi' bi dokazivao nevinost, a ne 'tužitelj' krivnju. Jednako su neutješne europske sile zbog američkih tehnoloških kompanija koje im se ležerno prešetavaju ispred nosa i odnose veliki novac, pa žele preventivno djelovanje protiv tehnoloških divova i prije nego prekrše pravila.
Iako bi industrijska strategija trebala biti sveobuhvatan dokument koji uzima u obzir cijeli niz drugih pitanja, među kojima i ambiciozna 'zelena obećanja' nove Komisije, članice su dosad svu svoju energiju usmjerile na tržišno natjecanje i državnu pomoć jer u njima vide ključeve europske industrijske budućnosti. Vestager, sasvim sigurno ključna osoba za uspješno guranje ove velike promjene u razmišljanju Europe o tržištu, počela je u posljednje vrijeme pokazivati znakove popuštanja, među ostalim, i pristajanjem na reformu pravila tržišnog natjecanja, ali zasad dosta načelno. Ipak, imajući u vidu sve snažniji zamah među članicama, sve je izvjesnije skretanje Europe prema državnom kapitalizmu u 'strateški važnim industrijama'.