Europi neće biti lako bez uvoza plina iz Rusije, koji čini blizu 36 posto ukupne opskrbe plinom EU. Istraživanje Allianza procjenjuje da je pod rizikom gotovo 10 posto ukupne potrošnje u Europi, dok u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Latviji i Njemačkoj više od 20 posto ukupne potrošnje energije ovisi o plinu iz Rusije.
Ako Europa odluči zabraniti uvoz plina ili ruske vlasti odluče odgovoriti na sankcije obustavljanjem ili smanjenjem izvoza plina u Europu (iako se to nije ni tijekom Hladnog rata), Europa će morati nadomjestiti oko 5600 petadžula plina, a cijena plina bi mogla dostići vrhunac do 200 EUR/MWh u nadolazećim mjesecima, dok bi prosječne cijene za 2022. bi mogle doći do oko 150 EUR/MWh.
Prema Allianzovim izračunima, Europa u rezervama ima zaliha za mjesec dana, što bi, zahvaljujući blagoj zimi, moglo trajati do kraja ožujka. Toplije vrijeme moglo bi kratkoročno smanjiti ‘ovisnost’ o ruskom plinu. No, EU će morati obnoviti zalihe plina prije sljedeće zime. U slučaju da nesuglasice potraju, niska potrošnja plina ljeti daje prostora za nadopunjavanje zaliha plina za iduću zimu. Na dan 28. veljače, ukupne pričuve EU-a iznosile su oko 29 posto ukupnih kapaciteta, što je otprilike 1,2 milijuna teradžula energije. Usporedbe radi, u jednom tipičnom zimskom mjesecu EU potroši oko 1,4 milijuna do 1,5 milijuna teradžula energije prirodnog plina.
Rast cijena struje i plina
No, potencijalno rješenje u vidu promjene dobavljača, koja bi pomogla Europi premostiti još dodatnih tjedan-dva dana, nije lako i zahtijeva značajno povećanje uvoza iz drugih zemalja. Unatoč pokušajima SAD-a i EU-a da zahvaljujući diplomatskim odnosima pronađu nove dobavljače (Katar, Alžir), dovođenje značajnih količina plina bit će teško. Prema Allianzovim izračunima, dodatni volumeni bi EU dali količine dovoljne za samo tri dana zimske potrošnje.
Također, nadomještanje dovoljne količine plina zahtijevalo bi i povećanje ponude drugih energetskih supstituta i/ili smanjenje potražnje za plinom (prirodnim plinom, kao i električnom i toplinskom energijom proizvedenim iz prirodnog plina). U tom bi slučaju EU bila prisiljena uvesti netržišne mjere da zaštiti opskrbu plinom, npr. kućanstvima. Netržišne mjere predstavljaju pravila o proizvodnji, transportu, skladištenju, distribuciji, prodaji, kupnji, uporabi i maksimalnim cijenama plina, uključujući omjeravanje u pogledu vremena, mjesta ili količine, ili ograničavanje prodaje na određene prioritetne svrhe opskrbe. Ti takozvani ‘planovi za hitne slučajeve’ također često uključuju gašenje velikih industrijskih i komercijalnih potrošača u slučaju izraženih, no ne i dugotrajnih poremećaja.
Problem je i što neke zemlje EU imaju visoke udjele proizvodnje električne energije iz prirodnog plina. Ograničavanje nacionalnog cilja smanjenja proizvodnje električne energije, kao i toplinske energije u svakoj zemlji EU-a na -27 posto (kao što je to uočeno kod nesreće u Fukushimi u Japanu koju su istraživači uzeli kao primjer) značilo bi da bi samo 28 posto kapaciteta plinskih elektrana u EU nastavilo raditi. Posljedično, cijena električne energije morala bi porasti za +41 posto (smanjenje potražnje za električnom energijom za -8 posto i povećanje ponude iz zamjenskih plinova za 8 posto). Također, povećanje cijene plina od +100 posto smanjilo bi potražnju za između 8-10 posto i kratkoročno povećalo opskrbu energijom iz prirodnog plina i njegovih supstituta za 8-10 posto kako bi se nadoknadio ukupni gubitak ruskog uvoza plina. Navode da već vidimo povećanje maloprodajnih cijena u EU od +30 posto za električnu energiju i +50 posto za plin.
Potrebna ulaganja
U tom kontekstu, Europi je sada više nego ikada potreban ambiciozan i koordiniran plan kako bi se osigurala energetska sigurnost za sljedeću zimu.
Srednjoročno, energetski jaz može se popuniti uz razumnu cijenu obnovljive energije. Ako trenutne razine cijena fosilne energije ostanu iste, i budući da se može očekivati da će buduća volatilnost cijena fosilne energije ostati visoka, obnovljivi izvori su daleko najjeftinija opcija za opskrbu energijom i glavni izbor za unapređenje energetske suverenosti u EU.
Povratak energetskog suvereniteta zahtijeva obvezu proširenja proizvodnje obnovljive energije u EU za 1 eksajoul (278 TWh) godišnje ili za količinu ruskog uvoza plina unutar šest godina. To bi zahtijevalo godišnja ulaganja u dodatne proizvodne pogone obnovljive energije od 170 milijardi eura ili 1,3 posto BDP-a EU. Allianzov prijedlog uključuje dodavanje 44 TWh godišnje za Njemačku, što je u skladu sa srednjoročnim ciljevima najavljene revizije njemačkog zakona o obnovljivoj energiji.