Iako su žene na čelu samo u deset posto zemalja, u ovoj velikoj, globalnoj krizi pokazale su da su itekako na visini zadatka. Osim kvaliteta koje im se već tradicionalno pripisuju, poput intuitivnosti i empatije, pokazale su da im ne nedostaju ni one ‘muške‘, poput odlučnosti ili preuzimanja rizika
U vatikanskoj se kuhinji posljednjih mjeseci kuhao novi, biografski zapis pape Franje nastao u suradnji s britanskim novinarom i autorom Austenom Ivereighom nazvan 'Let Us Dream: The Path to a Better Future'. U tom uratku Papa progovara o svojih sto dana samoće tijekom pandemije COVID-19 i donosi par prilično zanimljivih uvida o budućnosti svijeta, ali i o poziciji žena u društvu.
I kao da nije dovoljno revolucionarno što jedan čelni čovjek Katoličke crkve uopće piše o ženama, papa Franjo je otišao korak dalje i crno na bijelo, jasno i glasno, proglasio žene boljim liderima od muškaraca. Papa i njegov koautor i službeni biograf Ivereigh taj su zaključak izvukli iz podataka o borbi s pandemijom u zemljama koje vode predsjednice i premijerke te naveli da je Papa odlučio povećati broj žena na vodećim pozicijama u Vatikanu jer 'bolje upravljaju administrativnim poslovima'.
Naravno, o diskriminatornoj poziciji žena u Katoličkoj crkvi dalo bi se govoriti kao i činjenici da Crkva stoljećima snažno podržava patrijarhat pravdajući ga tezom da obitelj treba autoritet, patrijarha koji će je voditi (kao da to žene nisu u stanju). Međutim, ovo Papino priznanje zaista ima uporište i u praksi. Naravno, i ranije su se provodila istraživanja, vodile diskusije i pisale knjige o tome da žene zaista imaju liderske sposobnosti (no shit, Sherlock), u stanju su voditi kompanije, organizacije i države jednako dobro kao i muškarci (iako da bi došle do tih pozicija još uvijek moraju uložiti višestruki trud), ovo 'friško' pandemijsko iskustvo pokazalo je da su u prvom valu čak i bolje 'hendlale' situaciju od muških kolega na istim pozicijama.
Bolji rezultati
Naime, profesorice sa sveučilišta u Liverpoolu i Readingu, Supriya Garikipati i Uma Kambhampati provele su studiju naziva 'Leading the Fight Against Pandemic: Does Gender 'Really' Matter?' kojom su htjeli potvrditi ili demantirati anegdotalnu tezu koja se provlačila po medijima, a to je da žene zaista jesu bolji vođe. Profesorice su prikupile različite podatke iz 194 zemlje, uključile brojne socio-demografske varijable (prosječna dob, urbano stanovništvo, BDP zemlje i sl.) te zaključile da su države koje su tijekom prvog vala pandemije vodile žene imale nižu stopu smrtnosti, ranije proglasile karantenu, ali i brže smanjile broj oboljelih (čuveno izravnanje krivulje). Kako su zaključile u studiji koja se može pronaći na stranici SSRN-com., način vođenja ili, ako hoćete, ženska strategija pokazala se uspješnijom od one koju su vodili muškarci.
Kako su u lipnju ove godine novinarima Forbesa objasnile Garikipati i Kambhampati, ključan je faktor što žene, među ostalim, na drugačiji način upravljaju rizikom – one su se više usredotočile na zaštitu ljudskih života, a njihovi muški kolege fokus su stavili na ekonomske rizike. Doduše, na početku pandemije neki su muški lideri u javnost izlazili s prilično bizarnim izjavama koje pokazuju da nisu bili svjesni nikakvih rizika, pa je tako brazilski lider Jair Bolsonaro COVID-19 proglasio prehladom, a premijer Ujedinjenoga Kraljevstva Boris Johnson pohvalio se da se tijekom bolničkog posjeta rukovao sa svim pacijentima. No, iz ovoga ne bi trebalo zaključiti da žene nisu sklone rizicima, već na njih gledaju na drugačiji način – radije su preuzele rizik ekonomskih gubitaka, a odbile riskirati sa širenjem zaraze, a muškarci su, uglavnom, odabrali obrnuti put.
Stil vođenja
Uspjeh s COVID-19 profesorice, a i neki drugi mediji poput The Conversationa, koji je proveo slično istraživanje i došao do istih zaključaka, ili pak organizacije TED, koja je na svom portalu pisala o ženskom liderstvu tijekom pandemije, pripisuju i razlikama u stilu upravljanja. Tako, primjerice, zaključuju da su muškarci usredotočeni na zadatak (što nije loša stvar, naravno), a žene su više orijentirane na međuljudske odnose, a za uspješno je liderstvo, posebno u krizi, važno sve uključiti u svoje planove. Dakle, ne postoje privilegirani niti se na ikoga zaboravlja. Kao primjer takvog stajališta u TED-u navode Ernu Soldberg, norvešku premijerku, koja je tijekom prvih mjeseci pandemije organizirala evente za djecu s ciljem da im pomogne nositi se s novonastalom situacijom, da pobijede strah i nesigurnost.
Kako nastavlja TED, lidericama je smanjenje broja oboljelih bilo jednako važno kao i povezivanje sa svojim sugrađanima, nisu se libile pokazati svoju privatnu, ranjiviju stranu. Tako se, primjerice, premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern redovno uživo javljala putem Facebooka ne bi li 'provjerila kako su svi' te odgovarala na pitanja zabrinutih građana. Činila je to odjevena u trenirku, pričala o svojim klincima toddlerima s kojima vodi bitke ne bi li ih pospremila spavanje te se tako, na vrlo jednostavan i nenametljiv način, približila svojim sugrađanima. Naravno, javljanje premijera s kauča uživo ne može popraviti brojeve zaraženih, ali igralo je veliku ulogu u izgradnji povjerenja između vladajućih i onih koji njihove mjere i odluke trebaju poštovati. Budući da je u roku od sto dana Novi Zeland smanjio broj zaraženih na nulu, ta se taktika očito isplatila. Bilo bi sjajno i kad bi domaći vlastodršci u ovom trenutku pokazali da su krvavi ispod kože, srušili nepotrebne barijere između privatne i službene persone; možda bi ih se tako više i poštovalo.
Pozitivna diskriminacija
Poštovanje bi se postiglo i da su u svakom trenutku pokazivali da stoje iza svojih odluka, a i da govore istinu. Kako napominje iz TED-a, najuspješniji lideri su racionalni optimisti koji se ne libe govoriti istinu, pokazati što znaju, ali i priznati što ne znaju. Kancelarka Angela Merkel je upravo to napravila kada je Njemačkom počeo harati koronavirus. Ona je svoje odluke temeljila na sugestijama epidemiologa i znanosti, ali nije bježala od otkrivanja istina koje ne žele svi čuti. Osim što je TED-ovcima poslužila kao primjer liderice koja se ne libi stvari nazvati pravim imenom, ističu i njezinu odlučnost kao jednu od karakteristika koje se nepošteno samo pripisuju muškim liderima. I žene mogu biti odlučne, lupiti šakom o stol, poput Merkel, ali i predsjednice Tajvana Tsai Ing-wen ili premijerke Bangladeša Sheikh Hasina. Potonje su liderice uvele drastične i efikasne mjere. Nsu okolišale ni trena, što je bila dobra odluka jer su ranije smanjile broj zaraženih i njihove ekonomije već pokazuju znakove oporavka.
Iako su žene na čelu tek u deset posto zemalja, u ovoj velikoj, globalnoj krizi, odnosno njezinom prvom valu, pokazale su da su itekako na visini zadatka. Iako se često ističe kako je glavna kvaliteta ili, bolje reći, razlika između 'muškog' i 'ženskog' načina upravljanja u tome što su žene intuitivnije i okrenutije ljudskim odnosima, pandemijsko iskustvo pokazuje da im ne nedostaje kvaliteta koje su se inače pripisivale muškom načinu vođenja, poput odlučnosti ili preuzimanja rizika. No, s tom tezom da je ženska 'ruka' učinkovitija ne slažu se svi.
Najbolji odabir
Recimo, nedavno je psiholog i suradnik Psychology Todaya Eli Gottlieb rekao da uspoređivanje učinkovitosti ženskog i muškog vodstva te proglašavanje žena boljim liderima tijekom pandemije ne drži vodu i to zbog zakona malih brojeva. Naime, od svih lidera na svijetu, samo ih je deset posto žena, pa se može pretpostaviti da su one prevalile brojne prepreke da bi uopće došle na tu poziciju, što ih automatski čini sposobnijima, talentiranijima i otpornijima. Gottlieb nastavlja i da liderice pandemije mediji hvale zbog njihove odlučnosti, čvrstoće karaktera i racionalnosti, ali i skromnosti, poniznosti i empatije. S druge strane, muškarce kritiziraju zbog arogancije, mačizma i neosjetljivosti. Drugim riječima, piše Gottlieb, žene se portretira kao iznimno sposobne supermame, a muškarce kao napuhane nesposobnjakoviće.
No, isto kao što Gottlieb smatra da je ta generalizacija nepoštena, jer postoje i jednako uspješni lideri, to ne znači da uspjeh liderica u ovoj pandemiji ne valja slaviti na sva zvona. Ako se o njihovoj učinkovitosti ne piše, ako se ne ističe sposobnost tih superžena, nesretni broj od samo deset posto žena na vladajućoj poziciji neće se pomaknuti s mjesta. I to baš zbog generalizacije. I zato, ajmo povećati broj žena na odgovornim pozicijama, bilo u vladama bilo kompanijama, pa onda vidjeti drže li spomenuta istraživanja vodu.