Bilo bi lijepo, kvalitetno, jednostavnije pa i jeftinije živjeti u inteligentnoj sredini. Primjerice, imati aplikaciju koja pokazuje mjesečnu i godišnju potrošnju vode, plina ili struje, uspoređuje, analizira, prognozira. Ili program koji kontrolira javnu rasvjetu pa da ranojutarnji ‘jogger‘ može paliti i gasiti svjetla samo u ulicama kojima trči.
To nije budućnost, iako bi nekima moglo zvučati kao dio scenarija iz ‘Zvjezdanih staza‘ – to je već sadašnjost. Jer, dok su u prošlosti gradovi za svoj razvoj upotrebljavali postavku ‘više, brže, bolje‘, danas je ona, kažu nam stručnjaci, usklađenija s izazovima suvremenog doba, kao što su urbanizacija (prognoze kažu da će gradsko stanovništvo porasti na 6,4 milijardi do 2050.), industrijalizacija i digitalizacija i glasi: ‘ne više, brže, bolje, već pametnije‘. Danas je, dakle, gradu cilj da evoluira i postane pametan, da se ugura u onih 88 od 4400 gradova diljem svijeta koji će prema predviđanjima do 2025. postati pametni.
Sustavi i podsustavi No što znači pametni grad (engl. smart city)? Za početak, jedinstveno stajalište povezano s definicijom pametnoga grada ne postoji. Darko Lopotar, generalni direktor Schneider Electrica za Hrvatsku, Sloveniju i BiH, globalnog specijalista za upravljanje energijom, kaže da se pametni grad definira kao grad koji zadovoljava sve potrebe svojih građana u potpunosti i efikasno, u skladu sa ili iznad standarda i ciljeva koje postavljaju lokalni, nacionalni i međunarodni standardi održivosti. I uglavnom se temelji na upotrebi pametnih mreža (smart grid). Damir Juričić, zamjenik ravnatelja u Agenciji za investicije i konkurentnost, pojašnjava da je riječ o principu u kojem jedan sustav s više dijelova nastoji funkcionirati povezano u cjelini. Dakle, u jednom gradu postoji više podsustava koji predstavljaju određene javne usluge (sustav javne rasvjete, sustav zbrinjavanja otpada, sustav prometa u kretanju i prometa u mirovanju, sustav administrativnog upravljanja, sustav proizvodnje energije, informiranja građana, stanovanja, upravljanja kvalitetom zraka i vode itd). U pametnim gradovima svi su ti podsustavi međusobno povezani i nadzirani, a u nepametnima nepovezani, što multiplicira neefikasno potrošenu energiju. – Primjerice, nepametan će grad u okviru sustava javne rasvjete investiciju u njezinu energetsku efikasnost svesti na zamjenu neefikasnih svjetiljki efikasnim. Pametan grad će osim toga prepoznati sustav javne rasvjete kao resurs koji može upotrijebiti i kao mrežu punionica za električna vozila, mrežu za sustav nadzora i povećanja sigurnosti građana, sustav koji može poslužiti kao mreža senzora za kontrolu prometa i zraka u gradu itd. Dakle, pametan grad višestruko je iskoristio jedan postojeći sustav i povezao ga s drugim gradskim sustavima – pojasnio je Juričić.
Uvijek poslije Napominje da je primarna korist od implementacije pametnih rješenja povećanje vrijednosti za novac poreznih obveznika. To znači da se plaćanje poreznih obveznika dovodi u vezu s kvalitetom isporučenih javnih usluga. – Zbog informatičke povezanosti svih gradskih usluga, kvaliteta isporučenih usluga kontinuirano se mjeri. Ako se u provedbi koncepta pametnih gradova primijeni i model javno-privatnog partnerstva tada se postiže i učinak da se novcem poreznih obveznika plaća isključivo izmjerena javna usluga. Plaćanje je u tom slučaju uvijek ex-post, odnosno nakon isporučene usluge, a ne ex-ante kao u klasičnim organizacijama investicija uglavnom prisutnima kod nas. No preduvjet za primjenu tog principa postojanje je želje građana da plaćaju samo javnu uslugu koju su i dobili – naglasio je Juričić.I Lopotar kaže da implementacija pametnih rješenja donosi znatne uštede na području potrošnje električne energije, vode i plina što, naravno, ostvaruje velike uštede i gradskom proračunu. Osim toga štiti se okoliš i poboljšava kvaliteta života.– Pametna rješenja imaju mogućnost optimizacije svih aspekata gradske infrastrukture poput javnog prijevoza, rasvjete, kontrole i prometa, a sve je to moguće kontrolirati s jedne lokacije zahvaljujući umreženosti svih dijelova sustava. Uza velike uštede energije i optimizaciju infrastrukture, pametna rješenja imaju sposobnost znatno smanjiti emisije CO₂, što znači manje zagađenja i veću kvalitetu zraka na području grada – istaknuo je Lopotar te napomenuo da je internet stvari (Internet of Things – IoT) ključna stavka svakoga pametnog sustava pa tako i pametnih gradova jer predstavlja osnovu upravljanja zasebnim sustavima i njihove uzajamne komunikacije. Dobar su primjer što točno donosi razvoj interneta stvari pametne električne mreže.
– Tradicionalne električne mreže u osnovi su jednostavne i nefleksibilne. Distributeri električne energije danas poduzimaju korake kako bi u mrežu dodali inteligenciju automatiziranjem komponenti kao što su upravljivi transformatori, inteligentne sklopke i različiti komunikacijski uređaji te na taj način ubrzali otklanjanje eventualnih kvarova – pojasnio je Lopotar.Put prema u potpunosti održivom i pametnom gradu kompleksan je te zahtijeva pomno planiranje i dugotrajne investicije. Povrat investicije ovisi o veličini projekta i uloženom kapitalu, ali je, dugoročno gledajući, ušteda garantirana. Iako nije riječ o gradu, dobar primjer kompletnog povrata investicije sjedište je Schneider Electrica, zgrada Le Hive u Parizu, u koju je uloženo 200 milijuna eura. Prosječna potrošnja električne energije po metru četvornom zgrade smanjena je sa 150 kWh na 74 kWh, što iznosi gotovo 50 posto ukupne potrošnje te je na taj način u roku od pet godina vraćena investicija. Schneider Electric sudjelovao je i u stvaranju pametnih održivih zgrada na kampusu sveučilišta North Texas u SAD-u, gdje je ostvarena ušteda od 14,6 milijuna dolara te je smanjena potrošnja energije za 14 posto. Inače, Schneider Electric upravlja s više od 200 urbanih projekata diljem svijeta koji se odnose na unapređenje učinkovitosti urbanih sustava – od energije i vode do transporta, što danas predstavlja velike probleme gradovima. Primjerice, tijekom posljednjih deset godina opremio je Rio de Janeiro kompletnim rješenjem za pametno upravljanje infrastrukturom grada. Jedanaest različitih kontrolnih centara upravlja svim ključnim dijelovima gradske infrastrukture poput struje, vode, nafte, plina, javnog prijevoza, urbanog prometa, kvalitete zraka, aerodroma itd.
Ohrabrujući projekti Hrvatski su gradovi krenuli u proces implementacije pametnih tehnologija nešto kasnije od velikog dijela EU, ali Lopotar je istaknuo da je ohrabrujuća činjenica da postoje brojni započeti i planirani projekti kojima se polagano, ali sigurno pokreće trend optimizacije infrastrukture gradova. Izdvaja pozitivne pomake u Zagrebu, Zadru i Dubrovniku. Primjerice, cilj je projekta ‘Dubrovnik – pametni grad‘ razvoj grada implementacijom suvremenih metoda rješavanja zadaća, kao što je zapošljavanje mladih u informacijsko-komunikacijskom sektoru, poticanje razvoja startup-tvrtki s ciljem zapošljavanja visokoobrazovanih i nezaposlenih osoba, senzibilizacija građana i javne uprave za prednosti koje pruža moderna tehnologija objedinjena u koncept pametnoga grada, za čiji je uzor uzeta nekolicina zapadnoeuropskih gradova. Ipak, ostaje glavno pitanje kako jače motivirati hrvatske gradove da idu prema pametnima, kako postići posvemašnje opamećivanje? – Pred nama još dug put do ostvarivanja koncepta pametnih gradova. Osim razvoja tehnologije putem pilot-projekata potrebno je raditi na osvješćivanju ljudi i zajednice o pozitivnim učincima razvoja pametnih gradova od malih sredina do većih urbanih sredina. Današnja tehnološka rješenja omogućuju nam implementaciju raznih rješenja, a osmišljavanjem inovativnih pilot-projekata potrebno je dokazati opravdanost tih investicija i svakako treba uključiti lokalnu zajednicu, škole i fakultete, edukativne ustanove te tehnološke tvrtke – smatra Lopotar, dodajući da će osim edukacije veliku ulogu igrati i brojni dostupni poticaji iz EU i sposobnost lokalnih i državnih vlasti da osmisle i realiziraju kvalitetne projekte.
Vrijednost za novac No Juričić je istaknuo da već četiri godine pokušava uvjeriti pojedince da javnu investiciju treba isporučiti prema modelu koji će maksimizirati vrijednost za novac poreznih obveznika, da je to fundamentalni kriterij kod odabira javnog projekta i modela isporuke te da bi porezni obveznici trebali plaćati isključivo isporučenu im javnu uslugu. No ne ide.– Ostaje jedino ustrajno ponavljanje dok se ne naiđe na generaciju kojoj će taj princip biti prihvatljiv. Čini se da odgovor na pitanje kako motivirati gradove da ide prema pametnima leži u ustrajnosti u ponavljanju – njegov je zaključak. A mi se samo možemo složiti.