Nažalost, ponovno smo naišli na slučaj koji djeluje gotovo nevjerojatno, a svakako je izuzetno negativan za našu pravnu sigurnost. Riječ je o po našem mišljenju nezakonitoj odluci Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, odluci koja je još problematičnija što se radi o području javne nabave, pa time i naglašenom javnom interesu (da ga nema, ne bi se ni radilo o javnoj nego običnoj nabavi) te o jako velikoj vrijednosti koja se mjeri u stotinama milijuna kuna, ali i o odluci u postupku u kojemu su sudjelovali i strani ponuditelji. Naravno da je zakon jednak za sve, pa i za strane ponuditelje, ali kada je riječ o stranom ponuditelju, koji je oštećen, veća je mogućnost da se o tome dozna i izvan naših granica, a veća je i vjerojatnost da će takva stranka u zaštiti svojih prava ići do kraja, ne zaustavljajući se na hrvatskim sudovima.
Ništa sporno U postupku javne nabave naručitelj je u Elektroničkom oglasniku javne nabave oglasio poziv na nadmetanje s dokumentacijom u otvorenom postupku javne nabave. Rok za dostavu dokumentacije za nadmetanje bio je do 9. lipnja 2016. u 9.30 sati. Uslijedilo je nekoliko žalbi s praktično jednakim sadržajem i primjedbama koje činjenično uopće nisu sporne. Posljednjeg dana roka za dostavu sustav operatera putem kojeg se dostavljaju ponude u elektroničkom obliku nije funkcionirao. Žalitelji su pravodobno obavijestili i naručitelja i Elektronički oglasnik javne nabave i Upravu za sustav javne nabave Ministarstva gospodarstva RH o nemogućnosti predaje prijave i dokumentacije. Državna komisija žalbe je odbila uputivši nezadovoljne žalitelje na mogućnost pokretanja upravnosudskog postupka. Pri tome je ustvrdila kako, iako nije sporno ništa navedeno u žalbama o nemogućnosti predaje prijava i dokumentacije, naručitelj ne odgovara za operatera, koji nije ni punomoćnik ni agent naručitelja. Dodano je i kako bi u slučaju da je došlo do produljenja roka naručitelj bio izložen riziku mogućih žalbi ponuditelja koji su pravodobno predali svoje ponude (tih je ponuditelja četiri i svi su ponude predali dan prije) i njihovih odštetnih zahtjeva. Da cijela stvar nije žalosna, čovjek bi se možda mogao i nasmijati. Dakle, stranke koje su se pouzdale u ono što je objavljeno kao volja naručitelja (uključivo rok za prijavu) i koje su poštovale zakonske odredbe o elektroničkoj komunikaciji sada trpe štetu jer ‘operater nije ni punomoćnik ni agent naručitelja’. Time se očito želi prikazati kako naručitelj ne odgovara za operatera, ali se propušta uočiti kako je nužna posljedica toga da stranka odgovara za operatera, a stranka s operaterom ima još manje veze nego naručitelj.
Pravda na sudu Naručitelj i Komisija su pogriješili potpuno previdjevši nekoliko nespornih okolnosti. Prvo, postupak javne nabave jest upravni postupak, što je jasno propisano u Zakonu o javnoj nabavi (‘Žalbeni postupak koji se vodi prema odredbama ovoga zakona jest upravni postupak’). Ako je tako, valjda je jasno da se primjenjuje institut povrata u prijašnje stanje, a pad sustava kod operatera jest više nego opravdani razlog za propuštanje roka za prijavu. Drugo, s obzirom na to da je isključena mogućnost prijave u ‘papirnatom’ obliku, čak i da se pad sustava predvidio, ne bi ga bilo moguće spriječiti odnosno popraviti, što dovodi do zaključka da se radilo o školskom primjeru više sile koja je spriječila pravodobno prijavljivanje, a naručitelj je o tome bio obaviješten. Da je rok produljen, nitko ne bi trpio štetu (barem ne protupravnu), a sigurno da bi utakmica bila poštenija da su i te prijave prihvaćene. Konkretno, isključeno je nametanje obveze slati prijavu što ranije da bi se time ostvarilo neka prava, jer se time uništava sama bit rokova u pravu uopće. I treće, zar je stvarno logično i u skladu s legitimnim očekivanjima kao dijelu europske pravne stečevine problem koji se moglo riješiti kratkom odgodom otvaranja ponuda riješiti eventualnom odštetnom odgovornošću operatera koja bi značila pravu malu revoluciju u praksi tumačenja propisa? Sve je još naglašenije što je naručitelj pravna osoba u (većinskom) vlasništvu Republike Hrvatske, ali i što će se očito zbog birokratske ukočenosti još jednom nepotrebno opteretiti sudovi, a spora pravda je najčešće nepravda. Dodatno, nije li tako stvoren pogodan teren za lako isključenje iz natječaja svih onih koji budu čekali zadnji ili predzadnji dan za prijavu, a to je onda nešto što jako podsjeća na zabranjenu zloporabu prava. Kako smo krenuli, poduzetnici sada imaju još jednu obvezu, ovaj put predavati prijave prvog dana natječaja umjesto da ih se potiče da do zadnjeg trenutka rade na poboljšanju ponude – to potiče (putem i naručitelja u konkretnom slučaju i Komisije) država kao onaj tko bi morao biti najzainteresiraniji subjekt da ponude budu što bolje i što jeftinije jer ih (u najširem smislu) u konačnici sama i plaća.