Od ponuđene vizije razvoja nove vlade profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov nema previše očekivanja. Naslaganih je zadataka podosta, ali Vladi ide na ruku izgledno preživljavanje cijeloga mandata. Iako već neko vrijeme nije moderno javnost potezati za jezik spominjanjem tečaja kune, ne libi se prozvati HNB, koji u svojim analizama primjerice ističe ranjivost SAD-a s jakim dolarom ili profitiranje britanskoga izvoza s oslabljenom funtom. Jaka kuna i poljoprivreda kao generator rasta (navedena je u Plenkovićevu programu pet ključnih točaka), baš i ne idu ruku pod ruku. No prioritetan je zadatak ionako smanjiti kamate fiskalnom konsolidacijom kako bi nam se smanjila premija na rizik i povećao kreditni rejting.
• Bankari zamjeraju HNB-u, koji se hvali da vodi ekspanzivnu politiku, to što je sva otpuštena likvidnost kratkoročna. Investicijski su krediti dugoročni. – Na monetarnu politiku trenutačno i ne trebamo previše računati. Vidjeli smo koji su učinci strukturnih operacija. Malo se banaka javlja i na strukturne operacije i na redovite. To su vrlo mali iznosi, a s druge strane kod velikih banaka postoje ogromni viškovi likvidnosti. Dokle god ti veliki viškovi likvidnosti postoje, pitanje je čemu novi. Centralna banka može odobravati i trogodišnje i četverogodišnje kredite.
• To je sve prekratak rok. – Problem čak nije toliko na strani monetarne politike koliko je na strani bankovne regulative. Basel III zahtijeva od banaka veći kapital, držanje velikih zaliha likvidnosti, destimulira ih u kreditnoj aktivnosti i preuzimanju rizika. Basel III djeluje na to da i banke u Hrvatskoj i banke u svijetu usklađuju svoje bilance s regulatornim zahtjevima. Alternative dugoročnog financiranja banke i nemaju. Dugoročno se mogu financirati kod banke-majke u inozemstvu, ali nekoliko tih banaka-majki ima problema sa stabilnošću. Trenutačno se nagađa da će kamatna stopa još neko vrijeme biti niska, ali rizik rasta kamata postoji. U tom je očekivanju teško naći dugoročne izvore financiranja, a banke po prirodi imaju neravnotežu ročnosti imovine i obveza. Njihove su obveze depoziti koji se obnavljaju, ali su ugovoreni na kraće rokove. Dugoročne kredite odobravaju na deset, dvadeset i više godina. Njima treba itekakva sigurnost.
• A u međuvremenu su poduzeća i dalje potkapitalizirana i prezadužena. Rješenje je...? – Prezadužena bi se poduzeća trebala otvoriti opciji pretvaranja tog duga u vlasništvo. Problem je što su njihovi vjerovnici banke, a banke nisu stvorene da budu vlasnici poduzeća. U tom slučaju treba imati osigurane uvjete na tržištu, pa ako bi se dugovi pretvarali u vlasništvo da taj kreditor dalje može prodavati vlasništvo nekome drugome. Stanovništvo ima visoke iznose depozita u bankama koji im donose niske kamate i to trenutačno nije atraktivan oblik štednje. Možda bi se tu mogli pronaći izvori za ulazak štediša u vlasništva poduzeća, da se malo ohrabre i prema ulaganju u taj poslovni sektor, a ne životu na renti i kamati. Ulaganja poduzeća teško mogu snažnije porasti zato što je ogroman dio kapaciteta još uvijek neiskorišten. Nova će se ulaganja usmjeriti ondje gdje su nove prilike. No gledano globalno, zna li svijet zaista što su generatori budućega rasta? Mislim da svijet taj odgovor nema. Mi pričamo o IT-u, o digitalnoj ekonomiji. To jest inovacija novoga doba, ali mislim da to nisu ni sektori ni aktivnosti na kojima globalno gospodarstvo može ekspandirati.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju Lidera.