Ne znam zašto bih se trebao opravdavati za nešto što mi je zajamčeno ugovorom‘, izjavio je u razgovoru za Jutarnji list Ivan Pavelić, predsjednik Uprave Hrvatskih šuma, odgovarajući na pitanje zašto ustrajava da mu se isplati bonus od 2,3 milijuna kuna. Bonus mu pripada na temelju ostvarene dobiti u zadnje tri godine. Ugovor je sklopljen s bivšim ministrom poljoprivrede Tihomirom Jakovinom, a sadašnji ministar Davor Romić sada odbija isplatiti bonus. Kad se uzmu u obzir prava i druga dva člana Uprave, iznos bonusa penje se na 5,28 milijuna kuna, što je u predizborno vrijeme postala velika afera. Menadžer Ivan Pavelić, bliski prijatelj ex-ministra Jakovine, nije mi nimalo simpatičan. U nekoliko smo navrata u Lideru vrlo kritički i argumentirano pisali o njemu i njegovim postupcima. Ali treba ga podržati u ostvarivanju bonusa na koji ima pravo temeljem ugovora s ovlaštenim predstavnikom države, bivšim ministrom u SDP-ovoj vladi. Štoviše, Pavelićevo inzistiranje na isplati ‘nemoralnog bonusa‘ dobrodošao je povod da se napokon jednom postave jasni zadaci upravama poduzeća u kojima je država jedini ili većinski vlasnik. A onda i pitanje nagrađivanja.
Ganjati Jakovinu, a ne Pavelića Ako ćemo o moralu, onda bi Pavelić trebao dobiti bonus od jedne kune. Isti onakav kakav je namijenio svojim zaposlenicima prije dvije godine. Ali ovdje je riječ o pravnoj državi. Primjerice, mostovcu Miri Bulju puna su usta poštovanja pravne države, ali u Pavelićevu slučaju ne bi se držao onoga što piše u menadžerskom ugovoru. Istina je da je maksimiziranje dobiti kao jedini kriterij za isplatu bonusa idiotski kriterij u monopolskoj tvrtki kakve su Hrvatske šume. Ali ako je legitimni predstavnik države to potpisao, onda i njegov nasljednik to mora poštovati. Države su se mijenjale pa su preuzimale obveze prethodne, a kako onda to ne bi važilo za dvije vlade? Osim toga, ako država ne poštuje menadžerske ugovore, zašto bi to ubuduće činili i privatni poslodavci? Toliko o Paveliću i ekipi. Sad se popnimo stepenicu više. Ako i od koga treba tražiti odgovornost, onda je to ministar Jakovina, koji se sada opravdava da nije mogao pretpostaviti da će Pavelićeva uprava natući 300 milijuna kuna više dobiti nego referentna prethodna menadžerska ekipa. Bolji poznavatelji kapaciteta bivšeg ministra kažu da nije daleko od istine da on misaono i nije mogao doći do mogućnosti prevelike dobiti i njezinih posljedica. Na trećoj stepenici dolazimo do pitanja čemu trebaju služiti Hrvatske šume? Koji su ciljevi Uprave tog d.o.o.-a? A onda i koji su kriteriji za moguće dodatno nagrađivanje menadžmenta? Tu stupamo u područje kaosa u glavama političara. Pri čemu treba priznati da odgovori i za umne glave nisu jednostavni ni jednoznačni.
Od Komadine do Pašalića Organizacija koja gospodari šumama trebala bi se, pojednostavnjeno, brinuti o eksploataciji i obnovi šumskog fonda. Ali tu je i desetine drugih mogućih funkcija. Ako su Hrvatske šume društvo s ograničenom odgovornošću, onda je dobit jedan od kriterija. Maksimiziranje dobiti traži produktivnost po zaposlenom, dakle i otpuštanje u ovom slučaju oko 1100 djelatnika. Onda se javi župan Zlatko Komadina, koji traži da se upravljanje šumama prepusti lokalnoj samoupravi jer bi ona povećavala broj zaposlenih. Da se poveća broj onih koji primaju plaću. Izgleda krivo? Da, ali uz pretpostavku da maksimizirana dobit koja se slijeva u državni proračun bude iskorištena za razvoj. A ne za odgodu čistke u birokratskom aparatu i isplatu plaće nekom ‘uhljebu‘. Onda se tu postavlja pitanje kome prodavati ipak ograničene količine trupaca. Novi predsjednik drvara u HGK Ivić Pašalić traži zabranu izvoza trupaca i više sirovine za pilane. Argument je da bi to potaknulo ruralni razvoj. S druge su strane proizvođači namještaja, kojima narudžbe za izvoz stalno rastu i nasušno im treba više i po mogućnosti jeftinije sirovine. Koji je argument jači? I o tome treba postići, oprostite na izrazu, konsenzus (naravno, u ovim kolumnama apsolutni prioritet ima svaka podrška izvozu proizvoda što višeg stupnja prerade). Tu se dolazi do četvrte stepenice, a to je sustav vođenja svih državnih tvrtki. Ideju o osnivanju državnog holdinga prema uzoru na Austriju stopirao je ove godine Most. Naći će se već netko tko će to stopirati i u novoj vladi... Sve u svemu, bonus Paveliću kao povod za ozbiljno promišljanje o upravljanju državnim tvrtkama trajat će još dva-tri dana. Do neke druge politički zanimljive afere i zanimacije za široki puk.