Najava da će se ovog petka, 12. kolovoza 2016., na HTV-u napokon uoči parlamentarnih izbora održati direktno sučeljavanje Zorana Milanovića (Narodna koalicija) i Andreja Plankovića (HDZ), predsjednika dviju najjačih političkih stranaka u zemlji, napredak je u prakticiranju demokracije. Premda su takvi TV dvoboji prije svega utakmica u govorničkim vještinama mogućih premijera, provjera kako se politički vođe ponašaju u uvjetima najjačega predizbornog pritiska ipak ima važan utjecaj na kupce političkih proizvoda (tj. glasače). Ta, za hrvatske prilike dugo nekorištena demokratska inovacija, međutim, krajnje je nedovoljna. U trenutku kad, globalno i lokalno, jačaju snage kojima se čini da demokracija nije više dobro rješenje i da bi u ovim izazovnim vremenima (koja to nisu?) trebala čvrsta ruka, sama institucija demokracije treba velike inovacije. Kao što se biznis prilagođuje novim tehnologijama kakva je internet, tako bi i demokracija trebala naći načine da pokaže kako je ona ipak najmanje nesavršeni oblik organizacije nekog društva i države.
I demokraciju treba mijenjati
Uz uvažavanje činjenice da sam prema obrazovanju ekonomist, a ne politolog, ulazim u rizik izaći s nekoliko prijedloga inovacija. Dakle, u ovih četvrt stoljeća od povratka višestranačja uspjelo se političke stranke natjerati na dosta visoku razinu financijske transparentnosti. Određena je visina donacija, objavljuju se popisi onih koji su donirali. Došlo je dotle da više ne smijete ni potaknuti tvrtke da vam posude milijun-dva s nedefiniranim rokom trajanja, a da vam to mediji u nezgodnom trenutku ne objave. Propisana je i ženska kvota s kaznama (niskim, ali ipak) ako se ne ispuni na izbornim listama. Uvedeno je i preferencijalno glasanje... U vremenima kad su glasači na izborima sluđeni životnim, svjetonazorskim, financijskim, obiteljskim i drugim oblicima kaotičnosti, javlja se sve veća potreba da se barem smanji predizborno stranačko muljanje, laganje i bježanje od konkretnih obećanja. A kad se vlast osvoji, ili se obećanja zaborave ili, što je još gore i opasnije – krene se u provođenje onoga što su PR spin doktori upakirali u reklamne slogane koji podilaze ciljanom dijelu glasačke populacije. Kako tome doskočiti? Pa ako je nemoguće već sada provesti ideju da se na izborima u Hrvatskoj konkurencijom digne kvaliteta tako da se mogu ravnopravno natjecati sve stranke iz zemalja EU (ako je dopušten slobodan protok robe, kapitala i ljudi, zašto ne i političkih stranaka?), evo jedne druge ideje. Kao što je propisano kako treba izgledati financijska transparentnost stranaka koje idu na izbore, trebalo bi propisati obrasce koji će povećati ekonomsku transparentnost proizvoda (programa) koji se prije izbora nude na kupnju potrošačima (glasačima).
Potpiši, pa lupetaj
Pa bi, recimo, jedan takav obrazac, koji bi se ispunjen dostavljao u Državno izborno povjerenstvo (alternativa o ovjeri kod javnog bilježnika nešto je kompromitirana, jelte...) imao deset kontrolnih indikatora. Što bi se u biznisu reklo KPI-jeva (key performance indicator). Pet obveznih i pet prema izboru svake stranke. Obvezno bi, recimo, bilo da svaka stranka napiše koliki rast BDP-a uzima kao ostvariv ako osvoji (ili sudjeluje) u vlasti. I to u svakoj od četiri godine mandata, plus jedna više. Uza zbrojni BDP, još bi se morale navesti stope generatora rasta BDP-a (državna i osobna potrošnja, investicije i izvoz). Drugi indikator bila bi projekcija iznosa i grube strukture proračuna po godinama. Pa razina vanjskog duga. Pa stopa nezaposlenosti i zaposlenosti. Pa razina prosječne plaće. Preostalih pet KPI-jeva bili bi prema slobodnom izboru svake stranke. Tko je opčinjen brojem novootvorenih radnih mjesta – evo mu prilike da zapiše što garantira ostvariti. Tko misli smanjiti liste čekanja u zdravstvu – ima mjesto za zapisivanje... S tim da ne bi bilo prihvatljivo kao indikatore upisati trenutačno popularne licitacije s poreznim stopama. Odnosno može, ako se navede koji će rezultat biti. Isto je i s čuvenim ‘reformama‘. Kao što nije ekonomija ono što se brojkama ne može izmjeriti, tako to nije ni u politici. Bez takvog reguliranja pravila predizborne igre u podređenom je položaju svaka stranka koja pokuša pošteno biračima reći što se mora učiniti i kakvi će biti pozitivni i negativni efekti. Mnogo bolje prolaze opsjenari koji mnogo pričaju, a ništa konkretno ne kažu. Pa im poslije ne možete uspoređivati obećano i ostvareno. Ovako, idemo dati usporediva obećanja, a onda u predizbornom ludilu lupetajte što hoćete.