Mnogi se javno zalažu za neoliberalna načela, a zapravo nisu svjesni što ona u svom izvornom obliku podrazumijevaju. Sveobuhvatna privatizacija, odnosno vladavina privatnog sektora koji bi u potpunosti od države preuzeo kontrolu nad gospodarstvom s ciljem povećanja učinkovitosti i ekonomskog prosperiteta jedna je od ključnih značajki ekonomskog neoliberalizma. Kada bi se on provodio u Hrvatskoj, ne bi postojale strateški važne tvrtke. INA i HEP odavno bi bili u rukama privatnika i oni bi s njima radili što god žele dok bi tarife njihovih usluga letjele u bescjenje.
Povratak na izvor
Vratimo se ipak malo u prošlost, točnije u 18. stoljeće dok liberalizam još nije imao prefiks ‘neo‘.
Škola liberalne ekonomije proširila se Europom zahvaljujući knjizi Bogatstvo naroda škotskog ekonomista Adama Smitha koja je objavljena davne 1776. godine. Smith i njegovi pristaše zalagali su se za onemogućavanje intervencija države u gospodarska pitanja, jednako kao i za ukidanje ograničenja u proizvodnji, uklanjanje tržišnih prepreka i tarifa smatrajući da je najbolji način razvijanja nacionalne ekonomije sloboda tržišta. Takve ideje bile su liberalne zbog nepostojanja kontrole, njima su se poticale slobode tvrtki i slobode tržišnog natjecanja... To je rezultiralo slobodom kapitalista da stvaraju velike profite kao što su to i željeli, objašnjava CorpWatch.
Ekonomski liberalizam zadržao se u SAD-u do Velike depresije 1930-ih kada je ekonomist John Maynard Keynes izazvao liberalizam ustvrdivši da je za rast kapitalizma potrebna potpuna zaposlenost, što je bilo moguće ostvariti samo intervencijom vlade i središnje banke. Ta ideja utjecala je na politiku New Deala predsjednika Roosevelta koja je uistinu poboljšala životne uvjete mnogih. Uvjerenje da bi vlada trebala unaprijeđivati javna dobra postala je društveno prihvaćena.
Novi liberalizam
Međutim, prije 25 godina naišla je nova kriza kapitalizma i inspirirala korporativnu elitu na povratak ekonomskom liberalizmu te mu u naziv dodala ‘neo‘.
- Desnica želi pretvoriti svijet u veliki trgovački centar gdje se mogu kupiti Indijanci, žene, djeca, imigranti, radnici ili cijela jedna zemlja poput Meksika, definirao je u kolovozu 1996. proces uvođenja ekonomskog liberalizma u politiku na Interkontinentalnom susretu za humanost i protiv neoliberalizma u Chiapasu Subcomandante Marcos, vođa indijanske militantno-gerilske grane Zapatista, EZLN.
I doista završilo je doba simpatične nevinosti ove ideologije, ako je ikada i postojalo.
S uporištem u doktrini Miltona Friedmana, praksi Margaret Thatcher i Ronalda Reagana te većine vlada nakon 1991. neoliberalizam, odnosno tržišni neoliberalni fundamentalizam postao je dominantna globalna ekonomska ideologija.
- Kao jedina opcija neoliberalizam postaje opasan jer nameće sustav vrijednosti koji nema konkurencije, a što je to drugo nego oblik totalitarizma, upozorava sociolog i politolog Anđelko Milardović prisjećajući se da je Friedman u svojoj knjizi znakovito napisao kako su se sve europske stranke ukrcale u neoliberalistički čamac gdje zajednički veslaju bez alternative.
Glavne karakteristike neoliberalizma
- Pravilo tržišta: Oslobađanje tvrtki svih obveza koje nalaže vlada neovisno o socijalnoj šteti koju bi to prouzročilo. Smanjenje plaća, ukidanje sindikata, dokidanje radničkih prava za koje su se godinama borili. Nema kontrola cijena. Sve u svemu potpuna sloboda kretanja kapitala, dobara i usluga.
- Smanjenje javne potrošnje na socijalne usluge poput obrazovanja i zdravstvene zaštite: Time bi se uništio minimum sigurnost koju država pruža siromašnima, a neprihvatljivi bi bili i izdatci za održavanje cesta, vodovoda i slično. Naravno, to se ne odnosi na subvencije vlade i porezne olakšice za poslovanje.
- Deregulacija: Smanjiti regulaciju vlade za sve što bi moglo utjecati na smanjenje profita, uključujući i zaštitu na radu.
- Privatizacija: Tvrke u državnom vlasništvu, javna dobra i usluge bili bi prodani privatnim investitorima. To uključuje banke, strateške industrije, željeznice, škole, bolnice, opskrbu električnom energijom, čak i svježu vodu. Iako pod krinkom veće učinkovitosti, koja je uistinu često potrebna, privatizacija uglavnom rezultira koncentriranjem sve većeg bogatstva u ruke šačice ljudi koji potom navode populaciju da plaćaju sve skuplje za svoje egzistencijalne potrebe.
- Odbacivanje koncepta javnog dobra i zajednice te njihovo zamjenjivanje s ‘individualnom odgovornosti‘. Vršeći pritisak na najsiromašnije u društvu da samostalnu nađu rješenja za nedostatnu zdravstvenu skrb, obrazovanje i socijalnu sigurnost, a potom, kad u tome ne uspiju, okriviti za to njihovu lijenost.
- Poanta neoliberalizma je da se sva dobra i sve aktivnosti privatiziraju i stave na tržište, zato se govori o tržišnom fundamentalizmu, govori Milardović te s neskrivenom dozom gorčine objašnjava da se ‘čisti‘ američki neoliberalistički koncept proizašao iz čikaške škole podiže na pijadestal, a koristi od njega ima samo financijska bankarska oligarhija, dakle, mala moćna skupina ljudi, koja ga i najglasnije zagovara. - Ne može postojati model u društvu gdje bi svi bili jednaki, ali nije prihvatljiv ni takav u kojem je omjer bogatstva 100:1, zaključuje.
Očaj i osjećaj nemoći s fatalnim posljedicama
U znak protesta protiv neoliberalističke globalizacije farmer i bivši predsjednik Korejske napredne federacije farmera Lee Kyung-hae počinio je samoubojstvo ubodom u srce tijekom sastanka Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u meksičkom Cancunu 2003. godine. Na ovaj potez nagnala ga je odluka vlade Sjeverne Koreje da smanjuje subvencije farmerima. Prije no što si je nanio kobnu ozljedu, Kyung-hae na lošem engleskom izrazio je svoju zabrinutost riječima:
- Moje upozorenje namijenjeno svim građanima je da su sva ljudska bića ugrožena situacijom u kojoj nekontrolirane višenacionalne korporacije i mali broj dužnosnika članica Svjetske trgovinske organizacije provode nepoželjnu, nedemokratsku, nehumanu globalizaciju koja izobličuje okoliš i ubija farmere. To treba odmah zaustaviti jer će u suprotnom propala logika neoliberalizma izbrisati poljoprivrednu raznolikost i štetno djelovati na sva ljudska bića.
Američki model neoliberalizma
Unatoč tome što MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, ali i neke europske financijske institucije promoviraju neoliberalnu ekonomiju kao put ka civilizacijskom vrhuncu, dovoljno je zaviriti u američku stvarnost kako bi se shvatilo da u njoj postoje ozbiljne i za život porazne šupljine. Visoko obrazovanje dostupno je uz cjeloživotni kredit, zdravstveno osiguranje, a time i zdravstvena zaštita privilegij je bogatih, radnička prava za imigrante gotovo ne postoje, programi za dobrobit društva neprestano su žrtva proračunskih rezova i postaju prava rijetkost. Djeca, mladi, žene, planet, svi trpe kako bi šačici moćnika život bio još lagodniji.
- Za zagovornike američkog modela neoliberalizma tu s ekonomskog aspekta ništa nije sporno. Međutim, svi članovi društva imaju pravo na neki minimum kulture, vode, zdravstva, obrazovanja, energetike. Postoje društvene grupe koje si nisu u mogućnosti priuštiti to sve što se ispostavlja nužnim za život u suvremenom društvu. U društvu u kojem je novac postao novi bog i mjerilo svega, srozali su se kriteriji. Nije sve za privatizaciju, moraju postojati i oaze koje se odnose na najšire društvene slojeve kako bi društvo moglo funkcionirati, tvrdi Milardović, osnivač i ravnatelj zagrebačkog Centra za politološka istraživanja.
[caption id="attachment_252728" align="aligncenter" width="673"]
Voda je život, a život se ne može staviti na tržište. Postoje primjeri u Latinskoj Americi kad se privatizirao vodovod i cijele četvrti ostale su bez vode jer je nisu mogle plaćati - pojašnjava posljedice američkog modela neoliberalizma prof. dr. Anđelko Milardović.[/caption]
Njemačka škola neoliberala
Neoliberalizam ima i humanije lice, a ono se krije u rajnskom modelu tržišnog društva, odnosno socijalnog tržišnog gospodarstva. Taj model također se temelji na slobodnom tržišnom gospodarstvu, ali ostavljen je prostor za intervenciju države u slučajevima kršenja određenih regulativa ili pravila o konkurentnosti. Međutim, ni tu ne cvjetaju ruže i mogući su svakakvi scenariji kao što se može vidjeti u trenutnom političkom igrokazu na hrvatskoj sceni.
Milardović smatra kako se, usprkos tome što u Hrvatskoj prevladava europski model neoliberalizma, stvara sve veći pritisak određenih društvenih grupa koje drže da apsolutno sve treba privatizirati – vojsku, zdravstvo, električnu energiju, šume, rudna bogatstava, zrak... - Zamislite da neki egzistencijalni, strateški resursi padnu u ruke nekih društvenih grupa koje cjelokupno preostalo pučanstvo potom drže na uzici! To nije moralno ni etički prihvatljivo, zaključio je profesor Milardović.