Gdje nema rasta, nema ni investitora

Teoretski, postoji model po kojemu bi Hrvatska u kratkom roku mogla privući priličan broj milijardi eura od stranih investitora.

Model nije bez mana, imao bi neke nezgodne posljedice, neki bi se sigurno bunili, ali, s druge strane, vjerojatnost da bi se oko njega postigla visoka razina nacionalne suglasnosti je velika, a i financijske brige svima bi na neko vrijeme bile skinute s vrata. Stvar je jednostavna: ajmo, lijepo, jednim aktom nacionalizirati sve što smo olako prepustili privatnom vlasništvu, pa to onda još ljepše sve rasprodati.
Za one koji vjeruju da će strane investicije izvući Hrvatsku iz krize i koji su si strane investitore postavili kao mantru, ovo je jedini suvisli prijedlog. Sve ostalo naprosto je miješanje lončića.
Apsolutno je pogrešna teza da strani investitori ne dolaze u Hrvatsku zato što je kod nas nepovoljno okruženje za investitore ili zato što investitorima postavljamo nemoguće administrativne prepreke. Što se okruženja tiče, od predsjednika države i predsjednika Vlade, pa do dostavljača u bilo kojem gradskom uredu i načelnika bilo koje općine, nitko neće odbiti nekoga tko želi investirati. Mogu od njega tražiti da malo da i njima, ali to je već druga stvar. Što pak se administrativnih teškoća tiče, niti jedan investitor ih ne rješava sam, već za to plati kakvog pravnika na terenu. Da sutra bude donesen zakon po kojemu bi bilo kakva strana investicija bila potpuno oslobođena apsolutno svih poreza i doprinosa, da za nju ne treba niti jedan jedini papir... ne bi se dogodilo ništa. Investitora i dalje ne bi bilo.
Strani investitori idu tamo gdje ima rasta! Nije bitno koliko moraju dozvola ishoditi da bi pokrenuli neki posao, važno je samo koliko mogu očekivati da će nakon toga zaraditi. Ako je cijena novca uloženog u investiciju dva posto, onda očekivani prihod od investicije mora rasti po stopi od barem tri posto. Gdje nema rasta - nema ni investicija. I to je jedini razlog zašto je u prvih pola godine u Hrvatsku ušlo samo 154 milijuna eura izravnih stranih ulaganja, a ujedno je to i jedini razlog zašto u drugoj polovici godine neće biti ništa više od toga.
Prvo mi sami moramo početi rasti, a onda će nam doći i strani investitori. A ne obrnuto. Naravno, moguće su iznimke, kao što je monetizacija autocesta, ali, složit ćete se, tu ionako ne možemo govoriti o investitorima. Samo o igračima koji igraju na visoke iznose. I to ne zato da bi riskirali, već samo zato što je zarada sigurna. Time se ne otvaraju nova radna mjesta, time se ne diže BDP. Time se jedino na kratko vrijeme skidaju financijske brige s vrata.